Gubitnici i dobitnici banjalučkog kompromisa

Poslednjeg radnog dana prošle nedelje kao da su odahnuli gotovo svi zainteresovani za rasplet situacije u vezi s referendumom u Republici Srpskoj. Isticali su završni sati ultimatuma koji je visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini Valentin Incko, uz podršku Brisela i Vašingtona, stavio pred RS. A onda je u Banjaluku stigla visoka predstavnica Evropske unije za spoljne poslove i bezbednost Ketrin Ešton i sa predsednikom RS Miloradom Dodikom postigla dogovor. Sada predstoji presabiranje – šta je ko dobio, a šta izgubio tim kompromisom. Na početku razgovora za „Novi Reporter“, koji će zbog obima biti objavljen u dva broja našeg magazina, dekan Fakulteta političkih nauka u Banjaluci i profesor Fakulteta političkih nauka u Beogradu dr Nenad Kecmanović izneo je lično viđenje te dileme:

“U nadmetanju sa jačima i najjačima nije pametno likovati, ali, ja mislim da je riječ o diplomatskom trijumfu Republike Srpske. Jeste da je bio i petak i 13. u mjesecu, ali, to je bio dan kada je RS već zakazivanjem referenduma postigla ono što je održavanjem referenduma imala ambiciju da eventualno tek postigne. Konkretno, Evropska unija prihvatila je da sa RS započne direktne pregovore o reformi pravosuđa u BiH, a RS je prihvatila da privremeno zamrzne odluku o referendumu. Drugim riječima, RS od referenduma nije odustala, niti ga je odgodila za jesen, nego ga je vezala za ishod pregovora koji se odnose na ključni dio referendumskog pitanja. Dakle, ako rezultati pregovora ne budu zadovoljavajući, RS je zadržala pravo da odluku o referendumu odmrzne, odnosno reaktivira. To jeste glavni, ali ne i jedini dobitak.”

Novi Reporter: Gde još vidite pozitivne efekte referendumske inicijative RS?

Kecmanović: Zahvaljujući prijetnji da će referendum biti održan, nevolje s kojima se RS nosi u BiH prvi put su internacionalizovane ili, preciznije rečeno, globalizovane. RS je bila tema zasjedanja Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija. Rusija, Kina, Francuska i Srbija stale su na stranu Srpske. Pismo Milorada Dodika, koje pobija optužbe Valentina Incka, citirano je u polemici predstavnika nekoliko velesila. Šta god mi mislili o Incku, on je u Njujorku nastupao sa autoritetom opunomoćenika UN i EU, dok je Dodik za te visoke međunarodne forume samo predsjednik „manjeg entiteta“ jedne nedovršene države na zapadnom Balkanu. Kroz kabinet predsjednika RS su posljednjih nedjelja, što zvanično, što nezvanično, između ostalih prodefilovali Patrik Mun, Miroslav Lajčak i Ketrin Ešton, koje je Dodik do sada obično viđao jedino u Sarajevu. Pregovori o reformi pravosuđa BiH, koje su dogovorili Ketrin Ešton i Milorad Dodik, neće se voditi u Sarajevu i preko Sarajeva, nego direktno na relaciji Banjaluka–Brisel, a EU će predstavljati komesar za proširenje Štefan File. Ono što je široj javnosti manje poznato jeste da je u danima najveće napetosti, kada su najavljivane sankcije za RS i smjena Milorada Dodika, na višednevnom odmoru u Banjaluci privatno boravio izraelski ministar inostranih poslova Avigdor Liberman. Da bi se u potpunosti sagledale razmjere ovog međunarodno-političkog uspjeha, treba imati u vidu da RS nema svoju diplomatiju, a da diplomatiju BiH vodi Silajdžićev stranački potčinjeni, da je predstavnik BiH u UN Lagumdžijin stranački potčinjeni itd. Tek će naknadne analize pokazati šta je sve iza scene dovelo do željenog ishoda.

Ono što je široj javnosti manje poznato jeste da je u danima najveće napetosti, kada su najavljivane sankcije za RS i smjena Milorada Dodika, na višednevnom odmoru u Banjaluci privatno boravio izraelski ministar inostranih poslova Avigdor Liberman.

A ko su gubitnici „banjalučkog kompromisa“?

Neumjesno je govoriti o gubitnicima, jer su akteri ovog kompromisa uradili korisnu stvar ne samo za RS i EU, nego i za stabilizaciju BiH i zapadnog Balkana, a time valjda i za Sjedinjene Američke Države, bez obzira na to kakva bila subjektivna percepcija i sujete pojedinih diplomata i političara. Možda bi se jedino za Incka moglo reći da nije najbolje procijenio jedinstvo i odlučnost rukovodstva RS, da nije prepoznao međunarodni odnos snaga i novu ulogu Rusije i Kine, te zaokret u politici vodećih evropskih saveznika prema BiH. Ali, ovo je prije svega poraz OHR-a, koji se od izbora na ovamo pokazao kao institucija koja više proizvodi probleme, nego što ih rješava i koja odbrojava svoje posljednje dane. Ipak, daleko od toga da je sve gotovo i, kako već rekoh, treba se čuvati trijumfalizma: ozlojeđeno bošnjačko Sarajevo sada će krenuti u kontraofanzivu i pokušati ponovo da animira SAD i Konferenciju islamskih zemalja. Na meti će biti EU, koja je u ovom slučaju preuzela inicijativu.

Ipak, nije malo kritika „banjalučkog kompromisa“ – opozicija u Republici Srpskoj proziva Dodika da je prevario građane, a u BiH i u regionu pojavljuju se tvrdnje da je predsednik RS prevario međunarodnu zajednicu.

Ne može se očekivati da se svi raduju. Čudi me, međutim, što opozicija sve ovo ipak ne doživljava kao nacionalni uspjeh, uspjeh RS i njenog predsjednika, nego kao uspjeh vladajuće koalicije i njenog lidera. Zatim, tu su oni, kod nas ne malobrojni, koji su apriori protiv svakog dijaloga sa međunarodnom zajednicom i oduševljava ih Dodikova poslovična odvažnost da velikima skreše u brk i kaže „Ne“, a ne zanima ih šta se u datom momentu time dobija, a šta gubi. Imate i surevnjivost među kolegama u regionu, zato što je njemu i ovoga puta pošlo za rukom da izađe kao pobjednik, mada su ga već vidjeli kao bivšeg. Napokon, tu su i „reakcije unaprijed“ sa bošnjačke strane. Tako sarajevski mediji zloslute da bi reformu pravosuđa BiH u Dodikovo ime mogla da izvede EU. A dobro obaviješteni komentator “Avaza” dan ranije „anticipira“ ishod banjalučkih razgovora Eštonove i Dodika: „Biće to, u svakom slučaju, Dodikova velika pobjeda. Njegova i njegovih diplomatskih zaštitnika, koji se i u Njujorku i u Briselu trude da laktaškog zloduha odbrane po svaku cijenu.“

Mislim da je Milorad Dodik i bez referenduma postao veliki problem za „međunarodni“ protektorat u BiH i da su već duže vrijeme gledali kako da ga se riješe.

U Srbiji, pa čak i u RS, bilo je mišljenja da je Dodik bez neposrednog izazova ušao u veliki rizik, koji ne može doneti ništa naročito. Šta vi mislite?

Mislim da je Milorad Dodik i bez referenduma postao veliki problem za „međunarodni“ protektorat u BiH i da su već duže vrijeme gledali kako da ga se riješe. Zašto? Prije svega zato što je stao na put projektu da se RS ili ukine ili potpuno razvlasti postepenim oduzimanjem nadležnosti. Ne treba slušati „politički korektne“ priče koje nam pričaju, nego pogledati šta su visoki predstavnici godinama konkretno radili, od Vestendorpa do Ešdauna. Dodik je „politički nekorektnim“ jezikom to nazvao pravim imenom – „antidejtonsko nasilje tvoraca Dejtonskog sporazuma“ i otkazao poslušnost, svojstvenu njegovim prethodnicima. Time je RS digao iz mrtvih, vratio dostojanstvo srpskom narodu i stekao plebiscitarnu podršku, a onda stvorio i materijalno-ekonomsku osnovu nezavisne politike. Pokušajte da se stavite u poziciju visokog predstavnika koji nad bosanskim protektoratom ima ovlašćenja kao „britanski vicekralj u vrijeme kolonijalizma u Indiji“, pa će vam biti jasno koliko Dodik mora da nervira i njega, a pogotovo njegove naredbodavce. Čudo da je ovoliko dugo opstao, može se objasniti činjenicom da je to ipak racionalan svijet, koji vodi računa o odnosu „cijene i dobitka“, odnosno o posljedicama na terenu, o unutrašnjim i međunarodnim posljedicama itd. U svakom slučaju, dobru priliku za Dodikov odstrel oni su odavno iščekivali i možda su je prepoznali u referendumu.

Nije li im onda sam Dodik dao dobar povod?

Na početku ste rekli „bez neposrednog izazova“, i to je u izvjesnom smislu tačno. I kod naroda i kod vlasti u RS formirala se tokom minule dvije decenije navika da se prema protektoratu ponaša isključivo reaktivno. Visoki predstavnici godinama su otimali nadležnosti RS, a predstavnici naroda su se opirali, bunili, protestovali, ali uglavnom bezuspješno. Aktuelno rukovodstvo RS steklo je veliku popularnost time što se uspješnije od prethodnih suprotstavilo ukidanju entitetske policije, odnosno njenoj centralizaciji u Sarajevu. Ali, čak i to je, takođe, bilo reaktivno. Raspisivanje referenduma, baš zato što nije postojao neposredni izazov, predstavljalo je proaktivan politički potez. Ostali politički akteri u BiH stalno vode proaktivnu politiku. Hrvati traže treći entitet, Bošnjaci i OHR traže centralizaciju i unitarizaciju, ali su svi zajedno u ofanzivi protiv Dejtona. Jedino je RS u defanzivi, kao da je Srbima baš sve potaman i kao da nemaju za sebe boljih rješenja nego što je i izvorni Dejton.

Koja su to rešenja?

Recimo, RS kao samostalna država ili zajedno sa Srbijom! Ali, nije zgodno da Srbi to i pomenu, jer nije po Dejtonu. A jeste zgodno da, protiv Dejtona, centralna vlast u Sarajevu u međuvremenu ojača za osam ministarstava, proširi se za osamdeset i jednu instituciju, uzurpira pedeset šest entitetskih nadležnosti. E, vidite, referendum je ostao način da se ta erozija RS od sada pa za ubuduće zaustavi, da ljudi u njoj konačno prestanu da žive pod pritiscima i u otporu, da ne moraju stalno da strepe kada će nekom Ešdaunu opet pasti na pamet da im nešto novo otme. Vrijeme je da se narod u RS konačno na miru okrene socijalno-ekonomskim problemima. Znate, već sama panika i uzbuna u OHR-u oko referenduma pokazala je njegovu opravdanost. Da nisu spremali nešto novo protiv RS, referendum im ništa ne bi smetao. Priče o tome da je to korak ka dezintegraciji BiH i secesiji RS nemaju nikakvu osnovu. Riječ je samo o stavljanju tačke na protektorat i diktaturu visokog predstavnika, jer poslije 15 godina predstavljaju poniženje za ovaj narod i sramotu za demokratsku Evropu. Uostalom, još prije pet godina im je, prema Dejtonu, istekao mandat i trebalo je da su već otišli, pa onda ne bi ni bilo potrebe za referendumom.

Dobro, ali koliki je stepen rizika kojem se izložila RS, njeno rukovodstvo i posebno Dodik lično, kao predsednik?

Hajde da stvar postavimo obratno! Da li je referendum oblik neposredne demokratije za koji je EU preporučila svojim članicama da ga što više koriste? Jeste! Da li je Narodna skupština RS u skladu sa Zakonom o referendumu donijela odluku o raspisivanju? Jeste! Da li je nametanje odluka visokog predstavnika suprotno Dejtonskom sporazumu, pa čak i „bonskim ovlašćenjima“? Jeste! I šta je onda sporno? Naravno, visoki predstavnik, odnosno Brisel, odnosno Vašington mogu i ubuduće da prijete da će poništiti samu odluku o referendumu, mogu da ne priznaju njegove rezultate, mogu sve to naprosto da ignorišu, mogu da smijene rukovodstvo RS ili čelne pojedince, mogu da uvedu raznorazne sankcije, mogu i da bombarduju Banjaluku itd.

Može li Republika Srpska da odgovori na nešto od toga?

Može i rukovodstvo RS da povuče svoje predstavnike iz zajedničkih organa, može da prolongira konstituisanje vlasti na nivou BiH na neodređen rok, može da prekine komunikaciju sa OHR-om, može narod u znak protesta da izađe na ulice, može da dođe do nacionalnih sukoba itd. S druge strane, nije isti stav SAD i EU. Zatim, u EU ne misle svi isto o referendumu. Dalje, Rusija ima izdvojeno mišljenje u Savjetu za implementaciju itd. Postavlja se jedino pitanje – kakvog to sve skupa ima smisla i za međunarodnu zajednicu i za RS i za BiH? Malo li je gužva u Federaciji, nego treba da se prenese i u RS, pa da se čitava BiH uvede u krizu. Bilo kakva sankcija OHR-a predstavljaće samo izraz sujete velikih i moćnih anglo-američkih saveznika. Nepotrebno su digli gužvu oko referenduma, pa sada njegovo održavanje doživljavaju kao Dodikovu provokaciju, neposlušnost i inat.

U RS postoji naglašeno nezadovoljstvo procesuiranjem ratnih zločina nad srpskim stanovništvom u Sudu i Tužilaštvu BiH. Da li će sada biti određenih pomaka u Sarajevu na tom planu?

Imali ste u posljednjim mjesecima nekoliko dramatičnih povoda. Ejup Ganić i Jovo Divjak uhapšeni su u Londonu, odnosno Beču, na osnovu potjernica iz Beograda, ali su kao građani BiH bili ili će biti izručeni Sarajevu koje, kao ni do sada, neće ništa preduzeti. Ne mogu da kažem da su baš oni komandno odgovorni, ali u Dobrovoljačkoj je preko 40 ljudi svirepo pobijeno. Neko je to naredio i izvršio, a ni nakon dvadeset godina nije otkriveno ko. Ilija Jurišić, koji je u Beogradu pravosnažno osuđen zbog napada na tuzlanski konvoj, pušten je iz zatvora, a oni koji su insistirali na njegovom oslobađanju nisu našli za potrebno da kažu ko je onda pobio vojsku koja se povlačila. S druge strane Božidar Vučurević će iz Šapca vjerovatno biti izručen Sarajevu i tamo će se sigurno provesti isto kao i general Đukić, iako se zna da nije ni naređivao, ni vršio ubistva. Onomad je krunski svjedok na nekoliko suđenja Srbima u Sarajevu objelodanio da je bio ucijenjen, a grupa advokata odbila je da učestvuje u takvim procesima. Onaj ko dopadne u ruke sarajevske pravde moći će da zavidi procesuiranim u Hagu. I pravosuđe RS ima i stručni i moralni kapacitet i da optužuje i da sudi, kako Srbima, tako i nesrbima koji su počinili ratne zločine, a to mu i pripada prema izvornom Dejtonskom sporazumu.

RS ima parlament i vladu, predstavnike u zajedničkim organima i opšti je utisak da svi oni deluju timski i jedinstveno. Ipak, gotovo isključivo se Dodiku pripisuje i dobro i zlo, a postao je i jedina meta svima kojima RS iz bilo kojih razloga smeta. Da li bi Dodik trebalo malo da se „zakloni“?

Ako mislite konkretno na referendum, odluku, naravno, nije donio Dodik, nego Skupština RS, i to bezmalo jednoglasno. A iza te odluke stali su i ostali najviši rukovodioci, poput Radmanovića, Radojičića, DŽombića, Špirića, Vlajkija i drugih, bez obzira na to što je, u skladu sa pojedinačno različitim političkim temperamentima, nisu zastupali jednako jasno i glasno. Načelno gledajući, Dodik je već drugi mandat predsjednik stranke na vlasti, bio je u dva navrata premijer, sada je predsjednik RS i prirodno je da bude ključna politička figura. Osim toga, riječ je o tipičnoj liderskoj strukturi ličnosti koja se ne usteže da lično preuzme sav rizik i odgovornost, ali i zasluge. A da ih ima, svjedoči i veliki autoritet koji ne uživa samo u srpskom narodu. Sjećam se da su ga prije pet-šest godina bošnjački mediji kao “najsposobnijeg bh. političara” priželjkivali za predsjednika zajedničke vlade, a sada u javnosti hercegbosanskih Hrvata uživa ne manji prestiž. Ispade animoziteta koji u posljednjih godina dolaze iz Sarajeva, inostrani analitičari tumače prije svega kao izraz frustracije i zavisti lokalnih političara, jer su već godinama u njegovoj sjeni. Strance, opet, kako sami kažu, iritira njegova agresivna i provokativna retorika. Njegove grubo direktne i jasne poruke, koje naši ljudi shvataju i prihvataju, zaista jesu daleko od politički korektnog govora evrodiplomata, koji se opet kod nas naziva „okruglo pa na ćoše“. Ali, ja mislim da ih prije svega nervira to što se on uvijek postavlja kao ravnopravan sagovornik, a to opet jako odudara od submisivnog ponašanja većine balkanskih političara na koje su stranci navikli. Istovremeno, oni to znaju i da cijene, jer u njemu vide lidera koji ima puni legitimitet naroda koji predstavlja, koji čvrsto vlada situacijom, s kojim jasno znaju na čemu su, koji je pragmatičan i efikasan, koji misli ne samo politički, nego i ekonomski.

Dejtonskim sporazumom, odnosno, stvaranjem RS i uspostavljanjem specijalnih veza sa Srbijom, ostvaren je barem minimum naših interesa, ali nemamo nikakvih garancija da će tako i ostati.

Pomenuli ste da Dodik solidno kotira među Hrvatima u zapadnoj Hercegovini. U kojoj meri je moguć opstanak aktuelnog srpsko-hrvatskog političkog savezništva u BiH? Šta su prednosti i rizici za RS u tom savezu?

Mislim da postoje barem dvije osnove tog savezništva. Prvo, zajednička nam je podijeljena lojalnost između bh. zavičaja i susjednih zemalja, Srbije i Hrvatske, u kojima živi većina naših, odnosno njihovih sunarodnika. Drugo, zajednički nam je otpor neskrivenim i kontinuiranim bošnjačko-muslimanskim hegemonističkim pretenzijama. Iz prvog i drugog slijedi i treće: da smo obostrano zainteresovani da se BiH konstituiše kao stabilna unija, (kon)federacija, ili barem teritorijalizovana konsocijacija tri entiteta sa nacionalnim većinama. Dejtonskim sporazumom, odnosno, stvaranjem RS i uspostavljanjem specijalnih veza sa Srbijom, ostvaren je barem minimum naših interesa, ali nemamo nikakvih garancija da će tako i ostati. Naprotiv, sada se centralizovanom, odnosno „funkcionalnom“ državom uslovljava prijem u EU, najavljuju ustavne promjene i satanizuje rukovodstvo RS zato što to odbija itd. Kod Hrvata je situacija mnogo nepovoljnija, jer su ih godinama zauzdavali, što iz zemlje – Bošnjaci, što iz susjedstva – Tuđman i Mesić, što iz inostranstva – SAD i Njemačka. Oni su na to uvijek pristajali, taktizirali, pravili ustupke i zaokrete. I pored svih poniženja koje sada doživljavaju od svojih većinskih partnera u entitetu, nisam siguran da opet neće zajedno sa Bošnjacima protiv Srba.

Odakle potiču te vaše rezerve?

Otuda što se hrvatska politika uvijek vodila više iz Zagreba, nego iz zapadnog Mostara i više u interesu Hrvatske nego Herceg-Bosne, više iz Vatikana nego iz Vrhbosanske nadbiskupije. Konačno, HDZ BiH je i formalno afilijacija HDZ-a sa sjedištem u Zagrebu i, što se tiče subordinacije, ništa se nije promijenilo od vremena Franje Tuđmana. Ta solidarnost, lojalnost, pa i žrtva u odnosu na maticu zaslužuju poštovanje, ali sve to ima i vrlo loše posljedice po hrvatski korpus u BiH koji se tokom posljednje dvije decenije bezmalo prepolovio. Referendum iz 1992, Vašingtonski sporazum u jesen 1993. itd. nisu bili autentičan izraz lokalnih hrvatskih interesa. Nedavne odluke Hrvatskog narodnog sabora u BiH takođe su mlake i blijede spram zaista nečuvene nepravde i poniženja da im drugi narod bira nacionalne predstavnike u zajedničkoj vlasti. Kladio bih se da su im Ivo Josipović i Jadranka Kosor opet rekli da se još malo strpe dok Hrvatska ne uđe u EU, a da će onda Zagreb za njih iz sve snage lobirati u Briselu. Iako to naizgled ima neke logike, mislim da će biti upravo suprotno, jer će tek onda Hrvatska biti prisiljena da disciplinovano slijedi politiku EU na koju će jako malo uticati. Štaviše, dobiće zadatak da disciplinuje svoju „dijasporu“. Tek tada će izvarani Hercegbosanci krenuti na sve ili ništa: kolektivni egzodus ili treći entitet. Ima neki mladić u zapadnoj Hercegovini koji je na toj anticipaciji formirao internet-pokret „Mi sami“. Naravno, sve je to hrvatska „nacionalna stvar“ u koju RS nema pravo da se miješa, ali treba imati na umu da Hrvati u BiH ne vode samostalnu politiku. Uostalom, da su na referendumu 1992, koji danas i inostrani analitičari ocjenjuju kao katastrofalan promašaj i casus belli, Hercegbosanci glasali po svojoj pameti, daljnji tok događaja bio bi povoljniji ne samo za njih, nego i za Srbe, a pogotovo za muslimane.

Zašto za muslimane? Nije li referendum 1992. bio Izetbegovićev projekat koji je doveo do željenog rezultata?

Niti je to bio njihov projekat, niti su postigli bilo kakav rezultat. Izetbegovićev projekat bio je da muslimani dobiju onoliko teritorije „koliko mogu prosperitetno kontrolisati“, i to je bila platforma na kojoj je mogao postići dogovor sa liderima druga dva naroda. A onda je nasjeo na tuđi projekat koji mu je otvorio apetit na cijelu BiH i počeo po svijetu da priča kako je predstavnik svih Bosanaca i Hercegovaca, a SDA – građanska stranka. Molim vas, on koji je sam za sebe govorio da je borac za islamsku stvar i da nacionalno osjećanje i nema, koji je formirao stranku sa grupom mladomuslimanskih aktivista i bivših hodža, koji je iz SDA istjerao nacionalističku frakciju sa Adilom Zulfikarpašićem i Muhamedom Filipovićem na čelu, preko noći se ko bajagi pretvorio u građanskog kosmopolitu. On je intimno, naravno, bio svjestan da to nije, ali je nevjerovatno da je vjerovao da bilo ko i bilo gdje ozbiljno misli da on to jeste. Već je uveliko ratovao i sa Srbima i sa Hrvatima, a i dalje je tvrdio da je njihov zajednički lider i da SDA nije muslimanska, nego internacionalna stranka.

Kakvu su ulogu u svemu tome imale relacije Alije Izetbegovića sa Zapadom?

Inostrani autori tog projekta, bolje rečeno scenaristi te političke tragikomedije, surovo su se s njim poigrali. Uvalili su ga u rat sa dva jača protivnika, pa se u jesen 1993, bezmalo pred kapitulacijom, prisjetio da nije predsjednik svih Bosanaca i Hercegovaca, nego ipak samo muslimanski lider. Preko Radio Sarajeva je objavio da više nije riječ o borbi za BiH, nego o borbi za opstanak muslimanskog naroda. E, kao što znamo, holivudski režiseri su ipak željeli hepiend, pa su ga podržali kao muslimana-Bošnjaka, a od BiH mu dali koliko je mogao da dobije i bez rata. Kada ga je poslije rata neko od prijatelja upitao „Kako si, Alija?“, rezignirano je odgovorio: „Ah, kako bih bio? Prije podne sa Momom (Krajišnikom) dijelim Bosnu na pola, a po podne sa Krešom (Zubakom) polovim polovinu.“ A sumirajući svoj politički učinak u jednom od posljednjih intervjua, rekao je da “nijedan narod tokom istorije nije uspio da izraste u naciju bez stradanja i žrtava, pa tu sudbinu izgleda nisu mogli da izbjegnu ni Bošnjaci”. Još je dodao: “Moja generacija je učinila da spase bošnjački narod i sačuva ideju Bosne, a na sljedećoj je da nastavi dalje.” Međutim, muslimansku naciju je, zna se, afirmisao socijalistički režim. Sam Alija Izetbegović je, upadajući u ratnu klopku, istina, doprinio dovršavanju bošnjačke nacije, ali još više njenom islamiziranju i udaljavanju od Evrope. Što se, pak, tiče spasavanja, Bošnjake su spasli isti oni koji su ih kao muslimane gurnuli u stradanje. Nevolja je u tome što su nasljednici amaneta da realizuju „sačuvanu ideju Bosne“ shvatili kao cijelu BiH koju ne mogu imati, a ne kao „onoliku koliku mogu prosperitetno kontrolisati“ – Bosnu kao jedan od entiteta u okviru federalne države.

(Razgovarao Slobodan Durmanović; prvi deo intervjua objavljen je 18.5.2011. godine)