I Turska i Nemačka

(Pres za RS, 8. 2. 2011)

Šta je trebalo da znači Davutogluova demonstracija sa zastavom u Banjaluci? Medijski naduvan protokolarni propust u organizaciji veoma uspješnih ekonomskih pregovora ili nešto više od toga? Arogantan gest predstavnika regionalne sile ili još jedan gaf turske diplomatije na Balkanu? Nedovoljno poznavanje lokalnih nacionalnih prilika ili njihovo nedovoljno uvažavanje? Sitna kompenzacija „poturicama“ u Sarajevu ili nesporazum između turskog ministra i njegovog ambasadora? Užurban pokušaj širenja zone uticaja pred kontraofanzivom EU ili već potrošen mandat poklonjen od SAD?

Dolaskom „na noge“, turski ministar je simbolično priznao RS i pokazao da mu je stalo do uspostavljanja bilateralne komunikacije sa njenim liderom.

Prvi nalet turske spoljnopolitičke ofanzive na zapadni Balkan, iliti istočni dio jugozone, neslavno je završio izbornim porazom Silajdžića. Poslije početnih neuspjeha Ankara, naravno, nije odustala, nego se nakratko povukla da bi se presabrala za novu akciju. Dolazak ministra spoljnih poslova u Banjaluku predstavljao je snažan dokaz da je Turska naknadno i shvatila i prihvatila da put u današnju BiH ne ide samo preko Sarajeva nego i preko Banjaluke. I više od toga. Na kapiju sarajevske Baščaršije Ahmet Davutoglu je prvi put mogao da uđe i bez kucanja, a poslije nekoliko posjeta i emotiv nih izliva, bila su mu širom otvorena. Rezervisane banjalučke domaćine, međutim, valjalo je naprije odobrovoljiti.

Dolaskom „na noge“, turski ministar je simbolično priznao RS i pokazao da mu je stalo do uspostavljanja bilateralne komunikacije sa njenim liderom. Ne manje važan potez u istom pravcu bilo je guranje u stranu neprijatnih političkih pitanja o formiranju vlasti u BiH, odnosno forsiranje privlačnih ekonomskih tema poput kapitalnih investicija u infrastrukturu i zajedničkih poslovnih projekata u RS. A, prihvatanjem Dodikovog poziva da kao profesor međunarodnih odnosa održi predavanje za akademsku publiku u Banjaluci, Davutoglu je pokazao spremnost da razjasni bizarne teze koje je prošle godine iznio pred sarajevskim intelektualcima. Do tog momenta, posjeta se mogla bez dvoumljenja ocijeniti kao vrlo uspješna jer doprinosi međunarodnoj afirmaciji RS i najavljuje konkretnu podršku njenoj privredi.

Bilo bi taktično da je Davutoglu, kao predstavnik „sekularne turske države“, i posjetu Ferhadiji ostavio za sljedeći put kada dođe da objasni kako je „turski vakat u Bosni bio jedna uspješna priča koju treba obnoviti“. Ali, incident sa zastavama baš nikako nije bio u funkciji probijanja leda u odnosima između Ankare i Banjaluke.

Čak i ako se protokolarnim propustom pored zastave RS nije našla i zastava BiH, nije na gostu da se miješa u interne odnose domaćina. A ako je pak negdje greškom usfalila turska zastava, takvi gafovi domaćina se obično rješavaju nekom šaljivom opaskom gosta, koja ne može da pokvari ukupno pozitivnu atmosferu.

Čak i ako se protokolarnim propustom pored zastave RS nije našla i zastava BiH, nije na gostu da se miješa u interne odnose domaćina. A ako je pak negdje greškom usfalila turska zastava, takvi gafovi domaćina se obično rješavaju nekom šaljivom opaskom gosta, koja ne može da pokvari ukupno pozitivnu atmosferu. Navodno, problem je ultimativnom intervencijom napravio turski ambasador, koji je živeći godinama u muslimanskom Sarajevu, poprimio političku aroganciju svojih bošnjačkih sugrađana. Moguće i da je Davutoglu, inače opterećen sviješću da uspjeh njegove ekskurzije u Banjaluku neće biti dobro primljen u Sarajevu, olako nasjeo na instrukciju saradnika. Nije isključeno da je u istu svrhu male satisfakcije braći na Baščaršiji trebalo da posluži i neplanirano dugo zadržavanje pred Ferhadijom i kašnjenje na sastanak sa srpskim predsjednikom Predsjedništva BiH. Tako je incidentom završio prvi relativno uspješan iskorak turske diplomatije izvan kantona sa bošnjačkom većinom. Ne bi morao biti i posljednji, ali…

U intermecu između neuspjelih pokušaja turske diplomatije da se sa mandatom SAD nametne kao faktor sređivanja prilika u BiH, u igru je uskočila Njemačka, sa mandatom EU. Ovdašnji lideri više se ne sastaju ni u Briselu, ni u Vašingtonu, ni u Istanbulu, ni kod Incka u Sarajevu, nego kod Angele Merkel u Berlinu. Američka inicijativa da Ankara preuzme ulogu regionalnog lidera na Balkanu i da joj to bude kompenzacija za evropsko (ne)priključenje, zapinje iz više razloga. Prvo, turska spoljna politika se pokazala nedorasla složenoj misiji u Bosni. Drugo, Stejt department je isuviše zaokupljen globalnim problemima na Dalekom, a evo i Bliskom istoku da bi se koncentrisao na BiH. Treće, vodeće evropske zemlje ne žele Tursku ne samo u EU nego ni na Balkanu. Četvrto, svojim izuzetnim oporavkom u društvu uzdrmanih evropskih ekonomija, Njemačka se sve više nameće i kao politički lider EU i preuzima brigu o BiH.

Svojim izuzetnim oporavkom u društvu uzdrmanih evropskih ekonomija, Njemačka se sve više nameće i kao politički lider EU i preuzima brigu o BiH.

Za početak, u Berlinu se vode razgovori samo o reviziji Vašingtonskog sporazuma i zato samo sa bošnjačkim i hrvatskim liderima. I kao što je vicekancelar Hans Ditrih Genšer početkom 90-ih Hrvatima obezbijedio državu, tako će im kancelarka Angela Merkel sada (polu) entitet. Ona je već prošle godine obznanila da je izgubila vjeru u multikulturalizam, a od neki dan njoj se u tome pridružio i prvi ministar Velike Britanije. Prema izjavama ambasadora Aleksandra Bocvan-Harčenka, Rusija čvrsto stoji iza RS i njenog vođstva, a Dejvid Kameron je za svoj antimultikulturalizam sigurno konsultovao glavnog britanskog transatlantskog saveznika. Tako se, korak po korak, polako formira evroamerički konsenzus o BiH kao tročlanoj federaciji. Turski doprinos tom projektu bio bi promocija i garancija bošnjačkih političkih interesa, ali i njihovo svođenje na realnu mjeru.