Je li Erdogan ono rekao, ili nije rekao?

(Press RS)

Je li Erdogan ono posljednje zaista rekao ili nije rekao? Skloni smo da povjerujemo da ipak jeste rekao zato što je to potpuno u duhu njegovih prethodnih izjava da je „osmanlijska Bosna bila jedna uspješna priča“, da je „izbornom pobjedom u Ankari pobijedio i u Sarajevu“, da mu je „Alija ostavio u amanet da brine o Bosni i Bošnjacima“, da je „Turska bošnjačka majka“ itd. A posebno zato što je, prilikom nedavnog obilježavanja stogodišnjice Sarajevskog atentata, „Mlade Bosne“ i početka Velikog rata, za veliko čudo bio izostao „turski faktor“.

Bečka filharmonija u Vijećnici i Hor Crvene armije u Andrićgradu. Falila je samo janjičarska Mehter banda sa zurlama i dobošima u Tešnju, pa da bosanska kakofonija bude zaokružena po Hantingtovom scenariju. „U neizbježni sukob na raselini civilizacija uključiće se najprije istovjernici iz prve linije okruženja, pa onda iz druge itd., sve dok ne stignu glavni globalni igrači“ itd. – napisao je čuveni američki politikolog.  

Ali, on se bavio političkim i vojnim sukobima, a nije predvidio da će se bosanski „nastavak građanskog rata bez oružja“ odvijati i kulturnim sredstvima – naučnim, literarnim, muzičkim, dramskim. Pogotovo ne da će to biti povodom sto godina borbe protiv zajedničkog okupatora kada su u „mladobosanskim redovima“ rame uz rame bili Srbin - Princip, musliman - Mehmedbašić i Hrvat - Andrić. Premijer Erdogan, kako piše istanbulski novinar Abdulah Bozkurt, „nije intelektualac i ne čita puno“ i, dodali bismo, nije ni istoričar, ni muzičar, ni reditelj, ali jeste majstor politike koja, kao vrsta praktične vještina, jeste i neka vrsta umjetničkog dara za proizvođenje iluzija i zavođenje masa.

Zna on jako dobro da od sto miliona Turaka u BiH nema ništa bez saglasnosti Moskve, Berlina i Vašingtona, kao i da od pomorskih manevara u Neumu takođe nema ništa bez saglasnosti herceg-bosanskih Hrvata na lokalu i Hrvatske u zaleđu, a naposlijetku valjda ni bez trojnog konsenzusa u Predsjedništvu u Sarajevu. Naprosto, Tajipu Erdoganu su za predstojeće predsjedničke izbore  potrebni glasovi brojnih potomaka bošnjačkih imigranata u Anadoliji i on zna da će ih jeftino pokupiti raspaljivanjem mašte o povratku neoosmanske imperije u njihov bosanski zavičaj.

A u bosanskom zavičaju? Sjećam se još iz vremena socijalizma u BiH i kemalizma u Turskoj, ražalovanih šerijatskih sudija, oronulih derviša i pomatuvljelih hafiza kako, sa nabijenim „francuzicama“ do ušiju, udvoje-utroje predveče šetaju Ferhadijom od Vječne vatre do Sebilja, zaustavljaju se na tucanoj kahfi kod „Dibeka“ i u povjerenju divane o tome „šta li ima novog u Stanbolu?“. U to vrijeme u sarajevsku  Begovu džamiju mahom je navraćala samo muslimanska sirotinja iz periferijskih mahala, a u istanbulsku Plavu džamiju - gotovo isključivo evropski i američki turisti.

Ali, nostalgija za prohujalim „zlatnim vaktom“, kada su muslimani vladali Bosnom, premostila je vijekove i preživjela pod paslajisanim beretkama koje su zamjenjivale nepodobne fesove i ahmedije. „Pusto Tursko“ se vratilo ne samo u Tajipov Istanbul nego i u Alijino Sarajevo. Studentkinje pod zarovima, feredžama i čadorima, ali i studenti sa bradama i čakširama trofrtaljkama, stipendisti turske, saudijske i bošnjačke vlade sa Turskog univeziteta u Sarajevu, Islamske teologije na Baščaršiji i sl. razmilili su se prijestonicom multikulti BiH, u kojoj danas ima više Turaka i Arapa nego Srba i Hrvata.

I čik neka sada, još na svega dva i po mjeseca prije izbora, Lagumdžija, Radončić pa čak i Komšić, a pogotovo Bakir, upozore brata Taipa da u BiH, pored Bošnjaka žive i Srbi i Hrvati u Republici Srpskoj i „Herceg –Bosni“. Da mu kažu da im svojim izjavama kvari odnose sa komšijama, bez kojih ionako ne mogu ništa zvanično odlučiti o zajedničkoj državi. I da mu preporuče da, baš kao što je to učinio premijer Srbije, koja kao i Turska hoće u EU, javno kaže da poštuje Dejtonski sporazum, teritorijalni integritet BiH, ali i Republiku Srpsku i kantone sa hrvatskom većinom, ravnopravnost tri naroda ...    

Turkofilna i panislamistička bošnjačka baza, koja po džamijama klanja za Erdogana, ne samo da im ne bi dala glasove nego da bi ih politički uništila. Zato Zlatko, Fahro, pa čak i Željko, baš kao i Bakir, zaboravljaju svoja deklarativna opredjeljenja za građansku multikulti BiH i zajedno sa svojom izbornom bazom uživaju što Taip govori upravo ono što i sami sanjare uz najnoviju epizodu serije „Sulejman veličanstveni“.

„Sto miliona Turaka u BiH za zaštitu Bošnjaka“ – to komšije Srbi i Hrvati mogu jedino da shvate kao prijeteću metaforu. No, provjereni dio Erdoganove izjave koji se odnosi na „turske pomorske manevre“ u neumskom akvatoriju može i da nasmije. Takvi manevri se uvijek izvode zajedno sa mornaricom zemlje domaćina. A bošnjačka komponenta mornarice Armije BiH mogla bi da učestvuju samo sa jednim od ona tri policijska glisera koja kruže kratkim i tijesnim neumskim zalivom u vrijeme kada kupači izađu iz vode. Generalno, Erdoganove brojne i učestale izjave vezane za Bošnjake i Bosnu, uključiv ovu posljednju ili bez nje, ipak nisu bezopasne.

Ne samo zato što, uz prećutno odobravanje sarajevske političke elite, raspaljuju ekspanzionističke ambicije bošnjačkih masa na cijelu BiH nego i, još više, zato što na njih ne reaguje tzv. međunarodna zajednica. A kada na to Čović zatraži obnovu Herceg-Bosne, a Dodik zaprijeti referendumom o osamostaljenju, iz Vašingtona i Brisela promptno pozivaju na globalnu uzbunu.