Ko će pobediti na izborima u RS?

Saša Bižić je jedan od onih ljudi koje bi naši donosioci odluka redovno trebali konsultovati prije nasrtanja ždrijelom na jagode, a to na našu opštu žalost ne čine. Saša je analitičan, detaljan, uopšte se trudi da svojim odgovorom minimalizuje mogućnost za pogrešnu interpretaciju i "hvatanje za riječ". Sve to uzrokuje opširnost, u kojoj će uživati svi oni koji cijene ono što uvaženi kolega iz Novog Reportera ima, a da se tim može pohvaliti malo ko na našoj novinskoj sceni: čovjek zna da piše.

Je li ukidanje viza jedino što nam EU sprema poslije izbora, i kako Vi gledate na ove probne balone o "superevropskom" predstavniku kojeg navodno želi Ketrin Ešton?

Mislim da RS i BiH od Evropske unije poslije izbora neće doživjeti ništa specijalno. Ne očekujem radikalne rezove, već povremene nalete uobičajene gnjavaže tupim nožem. Samo, nisam siguran da se bilo šta od toga «sprema». Prije će biti riječ o improvizaciji, pri čemu se ne bih kladio da će se među tim potezima, uobličenim u hodu, uopšte naći ukidanje viza, bar ne u najavljenom terminu, od 1. januara 2011. Da se razumijemo, ja nisam nikakav mrzitelj Evrope, čak mogu reći da sam veliki evrofil, u kulturnom i civilizacijskom smislu te riječi.

Ali, postoji nezanemarljiv broj ljudi u Republici Srpskoj, a posebno u Srbiji, koji vole da sebe smatraju mislećim, a žive u potpuno pogrešnom uvjerenju da je Evropa isto što i Evropska unija. Što se mene tiče, to apsolutno nije tačno, jer EU uglavnom djeluje kao notorna antievropska institucija. U Evropi s kojom se ja identifikujem, nalazi se čitava Rusija, a ne nalazi se nijedan pedalj Turske, čak ni njen uzurpirani evropski dio, koji čini tri odsto ukupne današnje teritorije nekadašnjeg zlokobnog Osmanskog carstva, čiji aktuelni izdanak, kako vidimo, i dalje istrajava na destruktivnim planovima i za one koji baš ne čeznu za povratkom anadolskih pravila igre na Balkanu.

Dobro, neko će reći «šta zna marginalac sa Balkana o tome». Možda ne znam ništa, ali, šta ćemo onda sa narodima kojima niko ne može da ospori da su autentični Evropljani - Francuzima i Holanđanima, pa i Ircima, prije mučnog «popravnog ispita» - koji su na demokratskim izjašnjavanjima uvjerljivom većinom odbijali ključni dokument na kome treba da počiva ta Unija. Pri tome, to uopšte nije bio glas protiv nekvog «Ustava», koji je malo ko uopšte i čitao, već protiv čitave te morbidne briselske strukture, koja uporno želi da pretvori čitav Stari kontinent u lošu kopiju Sjedinjenih Američkih Država. Ako građani zemalja EU imaju nešto protiv takvog pravca, a očigledno imaju, tim gore po njih, jer se takvo gunđanje bez problema odbija od birokratskog ledenog brijega na čijem vrhu su, formalno, Ketrin Ešton i Herman van Rompej.

Kada govorim o nepostojanju bilo kakvih dugoročnih projekcija, vezanih za BiH, u centrali EU, ne pričam napamet. Kao novinar, imao sam priliku da boravim na svim relevantnim adresama, na kojima se u poslednje dvije decenije donose odluke o prostoru bivše Jugoslavije – od Vašingtona, preko Brisela, do Haga. Među osobama koje sam sretao u tim prilikama, sigurno je bilo i protokolarnih figura, ali i dovoljan broj ličnosti s političkom težinom. Prije tih putešestvija, i sam sam imao iluzije o tome da smo mnogo važan dio svijeta. Međutim, već dugi niz godina uvjeren sam da u Briselu ne postoji nikakva «vizija» o budućnosti BiH, osim želje da jednokratni politički slalomi EU na tom prostoru ne budu povod za ljutnju u Vašingtonu. A u glavnom gradu SAD ta «vizija» o BiH i zapadnom Balkanu uopšte postoji samo povremeno, u ciklusima, i to kao eho antisrpske inercije iz devedesetih. Pojednostavljeno i karikirano – sjete se da ih iritiramo tek kad ostale svjetske gužve dozvole da im uđemo u vidno polje.

Kada govorimo o uzrocima nepovoljnih raspleta za Srbe sa vašingtonskim potpisom, tu nema emocija. Ništa lično, što bi oni rekli, radi se o pukoj geometriji, za koju je nebitno to što se milionima ljudi neće dopasti "cjelovita" BiH ili "nezavisno" Kosovo. Usuđujem se da kažem da bi slično prošli i Hrvati, Bošnjaci ili Albanci, bez obzira na podobniji religijski materijal, da su imali etnički teritorijalni raspored s kojim su Srbi ušli u period oružanih sukoba u SFRJ na početku prošle decenije. Ali, na nivou posljedica, sigurno je bilo, ima i biće ostrašćenosti u gardu američkih političara, zaduženih za Balkan, što je nusprodukt nevjerice da Srbi jedini na jugoistoku Evrope nisu s bespogovornom lojalnošću reagovali na zamisli "novih usrećitelja".   

Kada se američki i evropski impulsi spoje u BiH poslije izbora, rekao bih da se neposredno poslije Nove godine neće desiti ni ukidanje viza, ni "superpredstavnik". Čini mi se izvjesnijim da će Vašington i Brisel pustiti da izostanak prve opcije i stalno prisustvo u vazduhu druge varijante doprinesu polaganom rastu tenzija i pritisku na pobjednike oktobarskih izbora. A onda, sredinom 2011. godine, kada se završi kilavljenje s Valentinom Inckom, ne bi trebalo biti iznenađenje da nas istovremeno zaskoče i vizama i Ešdaunom. Tek da pomislimo da se nešto krupno iza brda valja.

A i za brda nema ničega, osim promašene procjene da će mogućnost slobodnih putovanja biti šećer koji će Srbima, pa i Hrvatima, efikasno zasladiti svaki otrov centralistički intoniranih ustavnih promjena u režiji Ešdauna ili nekog sličnog bahatog siledžije. Uvjeren sam da je prošao voz za takav rasplet. Antipatičnoj reinkarnaciji sir Olivera to nije uspjelo nije prije pet godina, kada je operisao naživo, sa čitavom svitom asistenata, pa neće ni u bliskoj budućnosti. Imaće anesteziju za potencijalne žrtve, ali ne i skalpel odgovarajuće veličine.

Kako ocjenjujete rad vlasti, a kako rad opozicije? Ima li razlike u odnosu na pređašnje izborne cikluse?

Kada je o tome riječ, beskrupulozno bih izvukao iz konteksta rečenicu Dani(j)ela Simića, koji je prije, otprilike, dvije godine, napisao – interpretiram, a ne citiram - da je opozicija u RS jedini saveznik Milorada Dodika u međunacionalnim političkim utakmicama na prostoru BiH. Na to bih dodao – smatram da važi i obrnuto, i što se prije i sveobuhvatnije obe strane učvrste u svijesti o tome, tiha većina u Republici Srpskoj, kojoj stranačka krv nije udarila u ostrašćene mozgove, imaće manje razloga za zebnju kada se bude odlučivalo hoće li institucije RS od 3. oktobra funkcionisati u znaku statusa kvo ili promjena.

U odnosu na ranije izborne cikluse, vidim postepeno kretanje u pozitivnom smjeru upravo na tom nivou. Ako se osvrnemo na intenzitet partijskih omraza u RS u prošlosti, lako ćemo primjetiti da su one 1997. bile na ivici krvoprolića, 2000. sa predispozicijama za kvalitetne modrice, 2006. u znaku iskakanja žila na vratovima, dok su 2010. podignute obrve najsuroviji govor tijela u komunikaciji s neistomišljenicima. Naravno, uvijek ima onih koji bi malo ispreturali tu hronologiju i metodologiju, ali, ne vjerujem da sam u krivu kada pominjem ovakav glavni tok.

Ne znam da li je to problem ili prednost, ali, kada govorim o političarima u RS, uvijek posmatram čitav period višestranačja, od završetka rata na ovamo. Na taj način gledam i Dodika i opoziciju. Uz svjesni rizik da budem izložen virtuelnom cipelarenju forumaša na "Frontalu", reći ću da smatram da se Dodik mijenjao nabolje. Od njegovih današnjih žučnih kritičara, malo ko pominje prvi premijerski mandat Milorada Dodika. Taj period jeste rezultirao izvjesnim ekonomskim i socijalnim pomacima napred, što vjerovatno nije bilo nedostižno, jer je, u tim kategorijama, RS tada, tek izašla iz rata, bila blizu samog dna. Ali, što se tiče senzibiliteta za nacionalne interese, taj «organ» je zaista bio zakržljao kod Dodika od 1997. do 2000.

Mnogo mu je godila komotna pozicija kod stranog faktora i činjenica da je bio gotovo jedini jedini političar iz RS kojeg federalni mediji i stranački lideri nisu tretirali kao zvijer sa odijelom i kravatom. Nakon pada s vlasti, imao je dovoljno vremena za razmišljanje i spoznaju da je relacija RS pod njegovim liderstvom sa međunarodnim i bošnjačkim Sarajevom, ustvari, bila odnos sa mnogo davanja, a gotovo nimalo uzimanja. Sa novotkrivenim nacionalnim gardom, kada je pod drugi put postao premijer, krenuo je, po meni, u ispravnom smjeru. Nije sporno, bilo je tu i svakakvih protivrječnosti, njegovi stavovi su nerijetko zavisili od toga hoće li ustati na lijevu ili desnu nogu, ali, glavni pravac je zaslužio podršku. Dok je 1997. donekle podigao RS sa dna, jer niže nije moglo, to je od 2006. činio u kontekstu nacionalne politike, pošto je Republika Srpska u fazi kada je Dragan Kalnić bio predsjednik Narodne skupštine, a Dragan Mikerević predsjednik Vlade, dostigla najmizerniju tačku u pogledu odnosa prema nacionalnim interesima. Svaki pisar Pero iz administrativnog odjeljenja američke i britanske ambasade ili OHR-a, tada je mogao da dođe u Banju Luku sa listom ultimatuma i da se vrati u Sarajevo sa višestruko većim ustupcima od onih koje je očekivao. To se olako zaboravlja.

Nisam slijep, i mene ljuti kad vidim se kao dokaz odlučnosti u borbi protiv korupcije predstavlja puštanje Borislava Bijelića niz vodu, sa neoprostivim zakašnjenjem, u momentu kada je i vlastitoj familiji vjerovatno više ličio na Foresta Gampa, nego na Eliota Nesa. Tajkunska bratija koja se hvališe s vezama u vlasti do te mjere se raspojasala da se više ne može gurnuti pod tepih, a tamo nema mjesta ni za nekoliko nerealno zamišljenih «kapitalnih investicija», čiji se višegodišnji izdisaj mogao izbjeći okretanjem kao većem broju projekata srednjeg ranga, manje senzacionalnih, ali potencijalno efikasnijih od glamurozno najavljivanih prodora u oblasti saobraćaja i energetike.

Ali, kad vidim da je neko prešao put od anacionalnog političara do srpskog patriote, i to u godinama kada to uopšte nije fensi, ni profitabilno, ma šta ko mislio, onda ne mogu da budem dio hora koji će patološki tražiti dlaku u svakom jajetu s kojim Dodik i ima i nema veze. U proteklih dvadeset godina nagledao sam se likova u srpskoj politici – od Vuka Draškovića, preko Novaka Kilibarde, do nesrećnog Milana Babića, da ne otvaram temu brojnih takvih slučajeva u RS - koji su u određenim momentima «shvatali da je svaki nacionalizam poguban, a srpski najpogubniji od svih». Ako ikada budem toliko pretenciozan, pa u nekoj penziji sjednem da napišem knjigu o političkim temama, ona će biti o tom fenomenu «osviješćenih srpskih nacionalista», o tim sinjim kukavcima, za koje je i sjaj lustera u NATO-kabinetima bio dovoljan da ih dovede do dramatičnije nirvane od one koju je doživio indijski princ Sidarta Gautama. A kada neko napravi krupan hod u obrnutom pravcu, ja mu skidam kapu, jer se za takvu transfromaciju više ne dijele nagrade u ovovremenom kvizu "Tko želi biti milijunaš". Onaj ko sada dostiže takav status, sigurno ga ne obezbjeđuje "srbovanjem", već upravo suprotnim djelovanjem, ako to već ne ostvari iz razloga nepolitičke prirode.

Kao što se zanemaruje činjenica da je vrhunac nacionalnog mazohizma u političkoj hronologiji RS bio vladavina tandema Kalinić – Mikerević, tako se potcijenjuje najopasnija alternativa vlasti SNSD-a sa Dodikom, a to je SNSD bez Dodika. Ako bi se u nekom raspletu sadašnji premijer povukao s vlasti, a njegov uticaj preuzeli pojedinci iz drugog i trećeg ešalona aktuelne vladajuće partije, čini mi se da bi RS lako došla u situaciju da i na porazni učinak DS-a Borisa Tadića u toku 2010. u Srbiji gleda kao na oličenje ljutog patriotizma. Mislim da se jedan relativno moćan dio ljudi u forumima SNSD-a – govorim o funkcionerima, a ne o članstvu – uopšte ne poistovjećuje sa Dodikovom nacionalnom pričom. U najboljem slučaju, na to gledaju po principu «nemam pojma o čemu on govori, ali, valjda šef zna šta radi». U najgorem slučaju, prisutna je zamisao «pustimo ga da izgori, a onda se pojavimo kao spasioci», a jedini predmet spasavanja u tom slučaju biće onemoćali vašingtonski i baščaršijski koncept BiH.

Uz definitivnu opasnost da posjetioce "Frontala" počnem da podsjećam na blesavog hipika, sa utopijskom percepcijom «život je lijep, ljudi su dobri», naglasiću da i u SDS-u vidim pozitivne promjene od dolaska Mladena Bosića na mjesto predsjednika. Nakon ratne i rane poslijeratne faze u kojoj SDS jeste bio nacionalan, ali sa dosta grubih grešaka uz zloupotrebu tog predznaka, uslijedili su periodi kada je taj nacionalni profil stranke bio potpuno izgubljen, pod Draganom Kalinićem, ili bar mutan, u doba Dragana Čavića. Zatim je taj identitet ponovo postao jasan, kada je Bosić postao predsjednik.

Međutim, on ima drugi problem - ukočen je u komunikaciji sa glasačima, i sigurnim i eventualnim. Što bi se reklo: «Kada bi djeci u vrtiću djelio bombone, slatkiše bi uzeo svaki šesti klinac». I ja bih sigurno prošao slično u susretu sa mladim i starim širim narodnim masama. Ali, ja nemam ambiciju da budem političar, a on je ima, pa to postaje nesporan hendikep. Dakle, Bosić ima ideju, ali nema ličnu harizmu. Kod Čavića je obrnuto, dok Kalinić nema ni jedno, ni drugo, ali do bola poznaje svaku nijansu balkanskog političkog makijavelizma, što mu, nažalost, omogućuje da zaista proživi svih devet političkih života o kojima je govorio, nažalost, negdje na polovini svog metuzalemskog političkog bitisanja.

PDP ima Mladena Ivanića koji jeste u punoj formi kada je riječ o retoričkoj kondiciji. Zaista je bio superioran u dosadašnjih nekoliko televizijskih nadmetanja sa ostalim prvacima vodećih stranaka u RS, verbalno udara konkurente kao nikada do sada. Ali, tu usmenu nabildanost koristi za političko pozicioniranje koje meni nije blisko i koje više podsjeća na Dodika od 1997. do 2000. nego na samog Ivanića iz inicijalnih dana i mjeseci PDP-a, kada je uistinu bilo osnova da se povjeruje da ta stranka ima daleko jače programske i perosnalne adute od izraubovanih suparnika iz «Sloge» i SDS-a.

Loše je što se ostali u vrhu te partije ne usuđuju da kažu kapetanu da lutaju na pučini, a dobro je što bar potpredsjednik PDP-a Slobodan Nagradić povremeno uzme ideološko kormilo u ruke, pa spasava što se spasti može. Ali, i to će biti nedovoljno ako Ivanić dođe u priliku da utiče na kreiranje vlasti u RS, a ne izvuče nikakve pouke iz najkrupnije greške koju je napravio u proteklih deset godina – imenovanja Dragana Mikerevića za predsjedavajućeg Savjeta ministara BiH, a onda i predsjednika Vlade RS.

Čini mi se da ni Ivanić, ni njegovi saradnici, još nisu svjesni kakva je to uvreda bila za ljude koji su ih podržavali, koliko je u tom očajnom kadrovanju za dvije najvažnije funkcije u entitetu i zemlji bilo potcjenjivanja inteligencije prvobitne, stvarno impozantne kritične mase građana koji su se počeli okupljati oko PDP-a. Motivi za tragikomični gaf sa Mikerevićem više nisu bitni – loše je ako je Ivanić znao za njegove limite, ali nije želio nikog kompetentnijeg na mjestu desne ruke, a još gore je ako je i dalje uvjeren da je to bio sjajan personalni izbor, čiju će veličinu i mudrost nedotupavne mase u RS shvatiti tek u dalekoj budućnosti.

Kako Vam se čine kandidati za predsjednika RS i funkciju člana predsjedništva BiH? Možete li tu izvući neke paralele u smislu kvaliteta, kvantiteta i mogućeg ishoda tih dvoboja?

O Dodiku i Ivaniću sam rekao dovoljno, kada je riječ o kvalitativnim parametrima. U Ognjenu Tadiću prepoznajem brojne vrline – prije svega, vrhunsku inteligenciju, izuzetnu elokvenciju, sjajne političke manire i nedvosmisleni patriotizam.

Glavna mana – pretjerani oprez, do granica bojažljivosti, i u ranijim unutarstranačkim potresima u SDS-u, i van te stranke. Možda on misli da je to mudrost, ali, posmatračima malo treba da to ocijene kao kalkulisanje.

S druge strane, mada zvuči kontradiktorno spram prethodnog zapažanja – ambicija koja jeste legitimna, pa i poželjna za trku u kojoj učestvuje, ali nestrpljiva i obilježena pogrešnim osjećanjem da će za njega nastupiti politički smak svijeta ako ne postigne sve i odmah, a donekle i zasnovana na netačnim premisama, odnosno, na pukom zbrajanju glasova za dva opoziciona kandidata na prošlim vanrednim izborima, na kojim je za predsjednika RS tijesno izabran Rajko Kuzmanović.

Ta statistika za duel s Dodikom, naprosto, ne važi. Žao mi je što prejudiciram, jer zaista cijenim Ognjena, ali, reći ću ono što mnogi vide, a gotovo niko javno ne govori: Dodik za sada ima komotnu prednost u tom dvoboju i zadržaće je, osim ako ne napravi neki krupan ispad, sličan batinanju navijača "Borca" na košarkaškoj utakmici prije deset godina. Bez obzira na činjenicu da je i u nizu situacija tokom drugog premijerskog mandata imao tanke živce, ne vjerujem da će se u narednih mjesec i po desiti bilo šta slično, jer Dodik demonstrira nesporan nivo samokontrole i lične discipline od kada je kampanja ušla u osjetljivu fazu.

O duelu Ivanić – Radmanović odlučivaće foto-finiš, jer je riječ o sličnim političkim i psihološkim sklopovima. Radmanović je politički teškaš, sa nespornom vještinom snalaženja u političkim tokovima iza kulisa. Ali, problem je sa onim što se vidi u javnosti, što je ispred kulisa. On jeste pokazao reprezentativnost, s kojom se ne može mjeriti benigni, ali i beskorisni prethodnik Borislav Paravac.

Međutim, iako se solidno nosio sa Silajdžićem i Komšićem, nedostajala mu je inicijativa. Uvijek je reagovao na njihove ispade, pomalo u Kalimero – stilu: "Uopšte nije fer". Razumijem da bi redovno bio nadglasan u Predsjedništvu, da je pokušao da nešto čini na institucionalni način. Međutim, ni izbliza nije iskoristio sav prostor za solo – izlete u korist RS, a te šanse, posebno na međunarodnoj sceni, pravi Bošnjak i lažni Hrvat, upotrebljavali su u izobilju.

U smislu vrijednosti koje promovišu Radmanović i Ivanić, čak mislim da bi opozicija lakše odnijela pobjedu na tom nivou da je kandidovala Ognjena Tadića. Ali, kada već nije takav slučaj, ključnu prednost ostvariće onaj ko prvi iskoči iz sadašnje idejne kolotečine, ne na način koji godi ušima zapadnih diplomata u Sarajevu, već uz pomoć iole uvjerljivog približavanja glasačima u RS.

Sa agitacijom za NATO, koja je u Ivanićevom slučaju tek nešto uzdržanija, uz ogradu da "BiH ne treba to da učini prije Srbije", a kod Radmanovića obilježena pauzama samo onda kad škrgutanje zubima u Republici Srpskoj postane preglasno, obojica su podjednako daleko od pulsa Srba s ove strane Drine.

Kakvu perspektivu vidite za stranke koje prvi put izlaze na izbore ove godine, i može li se neka izdvojiti među njima?

Tu je situacija veoma nezgodna. Sve novoformirane partije u RS imaju potencijal da osvoje oko 20.000 glasova, koliko je u ranijim ciklusima bilo dovoljno za parlamentarni status u RS. Međutim, problem je što ih u tom dijelu tabele čekaju i već postojeće stranke, koje su se stabilizovale na sličnom biračkom saldu.

Sada je problem što ima mnogo političkih opcija sa kapacitetom da osvoje tri do četiri mandata, a glasača, bez obzira i na kompenzaciona mandate i sve ostale sistemske egzibicije, više nema za sve. Hajde da vidimo kakav sam prognozer, iako je tačno nabrajanje pobjednika i gubitnika u ovoj klasi jednako dobitku od 10.000 maraka na sportskoj kladionici.

Od ranije osnovanih - DNS Marka Pavića ostaje iznad crte, jer su učvrstili regionalnu snagu u Prijedoru, vidljivo je proširili u Banjoj Luci, Bijeljini i još nekim dijelovima RS, a sačuvali je u Zvorniku.

Socijalisti Petra Đokića gube mjesta u Skupštini, pošto sumnjam da mogu da isplivaju na površinu nakon razlaza sa Krsmanovićem. Njihovo biračko tijelo, posebno u dominantnom penzionerskom segmentu, jeste misteriozno, SP ima zavidnu moć preživljavanja, koju su pokazali i nakon ranijih unutrašnjih lomova, ali, mislim da je ovo previše i za njih.

Radikali Milanka Mihajlice ostaju u NSRS, bar posredstvom šefa u ulozi slobodnog strijelca, ali pod novom firmom, jer je realna njihova postizborna integracija sa Srpskom naprednom strankom Adama Šukala.

Tu dolazimo i do novih stranaka, pri čemu mi se čini da će naprednjaci za dlaku ostati ispod cenzusa, ali će njihovim sadašnjim vodećim ljudima taj potencijal poslužiti da indirektno postanu parlamentarna stranka i da preuzmu sve pozicije u okruženju budućeg čelnika postizbornog SNS-a Milanka Mihajlice.

Šešeljevi radikali takođe ne prelaze cenzus, što zbog činjenice da Mirko Blagojević uporno odbija da prepusti svoju ulogu nekom probitačnijem i artikulisanijem, što zbog izvjesnosti da se Šešelj neće vratiti iz Haga prije januara, kada će biti kasno da se s ove strane profitira od realnosti – da vojvoda iz ćelije u Sheveningenu zna kako se podiže rejting u RS, a da Nikolić i Vučić, mada su na slobodi, to još nisu dokučili, a teško da hoće uskoro.

Za mnoge će biti iznenađenje ulazak NDS-a Krste Jandrića u Skupštinu, ali za mene ne, jer mi je već dugo jasno da je to najnevidljivija stranka u javnosti sa najaktivnijim terenskim radom u RS. Košnica s pčelama nije nimalo slučajno na njihovom amblemu.

Čavićev DP je najdiskutabilniji – mislim da će, za nekoliko promila, ipak preći cenzus, ali, isključivo na mišiće, odnosno, na tu interesantnu mangupsku crtu u nastupu njihovog predsjednika, a ne na koncepciju "neskakanja u Vrbas na minus 20 stepeni".

SzDS nema šanse za samostalan prelazak cenzusa, međutim, ne sumnjam da će Dragan Kalinić poslije izbora izdejstvovati fuziju s nekom parlamentarnom strankom koja će njemu i njegovim najbližim saradnicima obezbjediti nastavak političkog vegetiranja.

Na kraju, najporazniji efekat priliva «svježih snaga» biće ulazak koalicije Nove socijalističke partije i Naše stranke u NSRS. Dakle, radikali će se vratiti preko Drine, ali će je LDP Čedomira Jovanovića preplivati.

Doduše, neće imati preko 200.000 glasova, kao u Srbiji, ali će, kroz stranke Zdravka Krsmanovića i Bojana Bajića, pokazivati ogoljenu mjeru nacionalne ravnodušnosti i spremnosti da se RS pusti niz vodu zarad providnih laži o «funkcionalnoj» BiH apstraktnih građana, kojima, jel' te, svakog prvog u mjesecu uredno stižu koverte sa 10.000 evra ili dolara iz Brisela i Vašingtona. Najbizarnije u svemu za mene je poznanstvo s jednim brojem ljudi za koje znam da nisu anacionalni, ali, prema Krsmanoviću ih odvlači najglasniji kritički ton o Dodiku.

Dakle, da kompletiramo spisak žalosnih pratećih pojava predstojećih izbora – sve je važnije protiv koga se bori, ali ne i za šta se zalaže nečiji favorit. Ne bih rekao da postoji nasljedna linija Milošević – Dodik, međutim, prilično mi je teško da pronađem razlike između tandema Krsmanović – Bajić i dueta Petar Luković – Sonja Biserko.

Ima li Emil Vlajki izgleda da postane srpski Željko Komšić?

Sasvim sigurno, ni u pokušajima da budem duhovit ne bih prof. Vlajkija poredio sa falsifikatorom, Lagumdžijinim klonom i Silajdžićevim malim od palube, koji slavodobitno ide u Kalesiju i Bužim, a ne smije da priviri u Široki Brijeg i zapadni Mostar.

Međutim, to je već problem Hrvata u Federaciji BiH. Kada su njihovi lideri potpisivali Vašingtonski sporazum, tražili su. Sada gledaju.

Zbog mnogo toga što je napisao i izgovorio, sklon sam da u javnom djelovanju Emila Vlajkija prepoznam onaj dobronamjerni i plemeniti trag koji je u srpskoj kulturi ostavio Ivo Andrić, a u nauci Josif Pančić, dakle, gromade sa potpunim ili djelimičnim korijenima u hrvatskom, ili bar katoličkom miljeu.

Pošto imamo kvalitetnu komunikaciju, prof. Vlajki i ja povremeno vodimo zanimljive interne polemike. Ne slažemo se uvijek, posebno u ocjenama prošlosti, jer ne dijelim njegov afirmativan stav prema titoizmu i jugoslovenstvu, ali i u određenim viđenjima sadašnjosti, budući da ne smatram da se političke drame i dalekosežni lomovi na ovom prostoru i u svijetu dešavaju takvom dinamikom koju on vidi.

Nemam dilemu da će prof. Vlajki osvojiti više nego dovoljan broj glasova da postane potpredsjednik RS iz hrvatskog naroda, pri čemu u tome ne bi bilo diskontinuiteta kakav je u FBiH nastao Komšićevim «izborom», jer je i Davor Čordaš imao veoma korektan odnos prema Republici Srpskoj. Takođe, to nije ni pozicija s koje se može opstruisati politički život u RS, niti Emil Vlajki uopšte ima takve intencije.

Naprotiv, od primjerenog institucionalnog mjesta za ličnost njegovog formata i Srbi i Hrvati samo bi imali pluseve. S druge strane, prof. Vlajki je uvjeren da može da se aktivno uključi i u nadmetanje za poziciju predsjednika RS. Ne bih imao ništa protiv takve doze neizvjesnosti, ukoliko u Republici Srpskoj ima dovoljno ljudi koji su spremni da prate Emila Vlajkija u ambiciji koja će za mnoge u ovom momentu zvučati frapantno. Osim za one koji ga poznaju i cijene.

MSP različito odlučuje o istovjetnim slučajevima (tužba Srbije protiv zemalja NATO i zatim tužbe iz Sarajeva i Zagreba), te već sad imamo tumačenja da iako je MSP rekao da «deklaracije o secesijama» nijesu zabranjene, da se to ne odnosi na RS (Kušner). Postoji li neka taktika koja bi postizala pogotke i pored neprestanog mijenjanja pravila igre u toku same utakmice?

Čini mi se da postoji – a to je strpljenje, dok drugi ne počnu postizati pogotke za RS. Kada to kažem, sigurno ne aludiram na Albance, već mislim, prije svega, na finiš «dugog marša» kroz institucije onih teritorija i naroda koji za taj cilj već vijekovima nisu ispalili ni metak, a ipak se svakodnevno približavaju samostalnosti: od Škotske, preko Katalonije, do Flandrije.

Kada taj ventil popusti, a moraće u dogledno vrijeme, doći će red i na one koji su morali da na drugačiji način objašnjavaju da im pripada ono što je, recimo, krajnje nezasluženo stekao Milo Đukanović, da ne govorim o Hašimu Tačiju. Možda sve to zvuči kao fantazija, ali, isto bi 1910. djelovale opservacije o skorom kraju Austro-Ugarske, koja je, bez dileme, bila jedna od najozbiljnijih i najsnažnijih država novije evropske istorije. Nepunu deceniju kasnije, ona nije postojala.

Za predstojeće korekcije geopolitičke slike ovog prostora, neće biti potrebne stihije poput Prvog svjetskog rata. Kapacitet za tragedije ovdje je iscrpljen na duži period. Preostaje samo da sadržaj "Peščanika", inače zlosutnog simbola tzv. "druge Srbije", iscuri u suprotnom pravcu od onog od koga je tekao u protekle dvije decenije. Istorija se, sa distance, nasmijala engleskom ciniku koji je u doba Hladnog rata rekao: "Toliko volim Njemačku, da mi je drago što postoje dvije".

Nasmijaće se i Kušneru.

Nedavno smo čuli da je usvojen zakon o «crnogorskom jeziku», kako vi lično gledate na te projekte u regionu i kako se RS treba postaviti u stvarnosti koja se razvija u tom šizofrenom pravcu?

Možda griješim, ali, mislim da su to stvari na koje Srbi ne mogu da utiču, niti treba da to pokušavaju, bez obzira na svu grotesknost takvih projekata. Hrvati su bar napravili "Hrvatsko-srpski razlikovni riječnik", sa oko 5.000 «originalnih» izraza, pa imaju nekakav osnov za priču jezičkom rovu prema Srbima.

Ali, "Dukljanima", koji pokušavaju da na naprave čitav novi jezik baziran na dva slova, odnosno, dva nedefinisana zvuka arhaičnog folklornog porijekla, u prizivanju pameti ne može pomoći ni udarac macolom preko pogače u glavu, ovjekovječen u antologijskim filmovima Živka Nikolića.

U svakom slučaju, na volju im svima, uključujući i želju Bošnjaka da govore i pišu «bosanskim jezikom». To će samo ostati zapamćeno kao ogoljeni izraz njihovog nepristajanja da Srbi imaju čak i odvojenu sobu pod zajedničkim krovom, prije nego što ih hegemonistički bumerang dovede u situaciju da konačno obezbijede za sebe stan u vlasništvu 1/1, ali tek na prostoru nekadašnjeg dnevnog boravka.

Nisam stručnjak, međutim, bilo bi mi drago da srpska lingvistika konačno privede kraju velike projekte standardizacije srpskog jezika, umjesto što podgrijava leš jezika bivše domovine. Posvetimo se sređivanju stanja u sopstvenom dvorištu, jer u komšiluku nastaju takve lingvističke deponije, da uskoro neće biti tog jezičkog komunalca koji će biti u stanju da ih očisti.

(razgovor vodio: Dan(i)jel Simić)