Ko kome više (ne)vjeruje?

(Pres za RS, 30. 8. 2011)

U jednom od junskih brojeva sarajevskih Dana objavljen je opširan članak pod znakovitim naslovom „Zašto više vjerujemo Amerikancima?“. Više ..., nego kome? – pita se ko god pročita naslov. Skriveni komparativ, naravno, nisu Hrvati, a pogotovo Srbi, nego, kako se kasnije vidi iz teksta, Evropljani. Dakle, puni naslov trebalo je da glasi „Zašto više vjerujemo Amerikancima nego Evropljanima“. Zbog čega su Evropljani ipak prećutani? Pa zato što je autor i sam bio svjestan da pomalo glupo zvuči da zemlja, koja je aplicirala za prijem u EU, izražava manjak povjerenja u zajednicu evropskih država, i to u poređenju sa nekom drugom prekookeanskom zajednicom država u koju ni teoretski ne može. Ali, hajde da ipak vidimo šta stoji iza ovakvog naslova.

Nakon podužih poučnih informacija o evoluciji evropskih spoljnopolitičkih i bezbjednosnih struktura dolazimo do poente. Brisel do političkih odluka dolazi dugim i komplikovanim procedurama pregovaranja i usaglašavanja svih članica, pa se to odnosi i na spoljnu politiku EU, dok u Vašingtonu sve to ide mnogo jednostavnije i djelotvornije. Kada je riječ o bezbjednosnoj politici, razlika je još drastičnija, jer vojne intervencije po prirodi stvari zahtijevaju odlučnost, brzinu i efikasnost. Tako mobilizacija i angažovanje „Evropskih snaga za brzo reagovanje“ zahtijeva mnogo više vremena nego akcija američke armije ili NATO-a itd., itd. – potanko se objašnjava u Danima. Ali, kakve to veze ima sa BiH?

„Zajednička vanjska i sigurnosna politika koju u ime EU provodi Ketrin Ešton zasigurno će u BiH nailaziti na probleme, kao što je, recimo, mogući referendum RS na temu svih dosadašnjih dostignuća međunarodne zajednice u našoj zemlji, uključujući i Dejtonski mirov ni sporazum.“ Tako piše u Danima, a mi se pitamo ...

Ko to u RS dovodi u pitanje izvorni Dejtonski sporazum kada se Srbi i u inostranim analizama još `95. apostrofiraju kao njegovi najveći branioci? Koja su to „dostignuća međunarodne zajednice u BiH“, isključivši Dejtonski sporazum, kada svi inostrani analitičari i diplomate ponavljaju da je danas politička situacija u BiH gora nego prvih godina poslije rata? Na osnovu čega se predviđa da će baronesa Ešton imati problem „sa mogućim referendumom u RS“ kada je upravo ona, dogovorom sa Dodikom, pokazala kako se problemi mogu rješavati i bez referenduma? Šta ima loše u referendumu koji je definisan kao bezmalo jedini oblik neposredne demokratije i koji EU preporučuje svojim članicama?

„Umjesto odlučne i kvalitetno provedene akcije prema svim politikama i političkim djelatnicima koji promišljaju da mogu političkim sredstvima devalvirati uticaj i autoritret me đunarodne zajednice, dobili smo opet usaglašavanje i pregovore koje je predvodio bivši v.p. za BiH Miroslav Lajčak, danas direktor EU odjela za Rusiju, istočne zemlje i zapadni Balkan. Rezultat toga, kao i u slučaju reforme policije, kratkoročno postoji jer je kriza za ustavljena, ali dugoročno ne smijemo ni pomisliti da pogledamo jer odgovor šta će donijeti nova usaglašavanja i pregovori niko ne zna ... Svako političko usaglašavanje do nosilo je ovoj zemlji samo probleme i ništa dobro.“ Tako piše u Danima, a mi se pitamo ...

Ko su ti koji čine „uticaj i autoritet međunarodne zajednice“? Da li međunarodnu zajednicu čine i teritorijalno najveća država Rusija i najmnogljudnija država Kina ili samo SAD i EU? Da li u odlukama međunarodne zajednice treba politički da participiraju i tri naroda u BiH, pogotovo kada se radi o lokalnim problemima, ili to „devalvira njen uti caj i autoritet“? Pošto „pregovori i usaglašavanje nikada Bosni nisu donijeli ništa dobro“, da li to znači da probleme treba rješavati nekim drugim sredstvima? Kakve su to „odlučne i kvalitetno sprovedene akcije“ koje su izostale i ko je trebalo da ih sprovede? Da li je problem do pregovorima sklone EU ili do njenih kratkoročno mislećih pregovarača Eštonove i Lajčaka? Šta je alternativno rješenje: građanski rat ili inostrana intervencija i čija?

Odgovor na završni dio posljednjeg pitanja najavljen je već u samom naslovu „Zašto više vjerujemo Amerikancima?“. Ovaj članak, zapravo, priziva američku intervenciju jer kod kauboja nema evropskih pregovora, procedura, koncesija, kompromisa, nego se sve jednostavno i efikasno rješava brzim izvlačenjem pištolja. Ili, kako je to ljepše formulisao R. Kejgan: „EU prevazilazi i napušta princip sile, povlačeći se u svijet zakona i pravila, međunacionalnih pregovora i saradnje ... SAD, međutim, ostaju zarobljene u anarhičnom hobsovskom svijetu u kome su međunarodni zakoni i pravila nepouzdani ... i sve zavisi od posjedovanja i upotrebe vojne sile“.

Pošto Bošnjaci probleme u BiH ne mogu da riješe „silom (samo relativne) većine“, Dani, glodur Faruk i mentor Zlatko traže oslonac u američkoj „sili oružja“, ali taj put ne vodi u EU. A pošto više nije 1992. nego uskoro 2012, sa promjenama u međunarodnoj konstelaciji snaga mogu jedino da plivaju preko okeana. Članak završava jednom važnom neistinom da su svi „Bosanci i Hercegovci“ ti „mi“ koji više vjeruju SAD. Ako autor među njih svrstava i Srbe i Hrvate, onda se ljuto vara. To što se on sam zove Slaven Kovačević samo je izuzetak koji potvrđuje pravilo.