Lisica je još tada bila lovac

(Novi Reporter, 21. 10. 2009)

Iako u Bosni i Hercegovini od potpisivanja Dejtonskog sporazuma do danas dominira sklonost da se svaki potez predstavnika zapadnih centara moći, zaduženih za tamni vilajet, mistifikuje do krajnjih granica, riječ je o strukturi koju ipak čine samo ljudi. I to ne svakakve ličnosti, već uglavnom osobe sa izraženim talentom za niskost i spletke. O takvom afinitetu posebno svjedoči činjenica da je drugi sastanak čelnika vodećih političkih stranaka iz BiH sa izaslanicima Sjedinjenih Američkih Država i Evropske unije u vojnoj bazi Butmir kod Sarajeva zakazan i održan 20. oktobra, dakle, istovremeno sa posjetom predsjednika Ruske Federacije Dimitrija Medvedeva glavnom gradu Srbije - Beogradu. Zaista, treba imati naopaki entuzijazam one vrste balavaca čiji potenciometar sreće pokreću isključivo sitne pakosti, pa osmisliti providnu stupidariju sa terminom nastavka bh. «samita na vrhu». Infantilna podudarnost sigurno nije dokaz da u Vašingtonu i Briselu hiljade zabrinutih stvorenja provode besane noći u ogromnim halama i kreiraju dalekosežne vizije za zapadni Balkan. Prije će biti da je region jugoistočne Evrope u administrativnim centrima SAD i EU prepušten nekolicini neinventivnih činovnika. U tom krugu, puki hirovi zamjenjuju drastični manjak racionalnosti i korektnosti. Zato je posjeta Medvedeva Beogradu, kao nesumnjivi centralni politički događaj u ovim danima, ne samo za Srbiju, već i za Republiku Srpsku, morala da dobije nategnutu i jalovu konkurenciju u vidu produžetka butmirske trakavice, naprasno prekinute, a onda obnovljene u bizarnom trenutku, tek da bi odvratila mnoge oči iz RS od pogleda preko Drine i usmjerila ih prema kampu NATO-a u okolini Sarajeva.

Težište podvale: Repriza skupa u bazi takozvanih mirovnih snaga imala je prilično karikaturalan uvod. Vakuum između nevoljnih «okruglih stolova» pod svodovima kompleksa u Butmiru upotrebljen je za djelovanje u dva smjera, i to u najgrotesknijoj tradiciji psihološko-propagandnih dejstava iz ovdašnjih predratnih udžbenika «opštenarodne odbrane i društvene samozaštite». S jedne strane, repertoar poznat iz perioda «aprilskog paketa», starog tri sezone, opet je podignut iz prašine. Ali, prezentovan je javnosti u nenapadnoj formi i lišen je agresivnog insistiranja na ukidanju entitetskog glasanja. Jednokratno odsustvo militantne retorike u istupima vašingtonskih i briselskih izvođača radova, kada je riječ o posljednjoj ideji, predodređenoj da naiđe na rezolutno odbijanje kod svih relevantnih političara iz RS, ipak nije značilo da svita zamjenika državnog sekretara SAD DŽejmsa Stajnberga i šefa švedske diplomatije Karla Bilta diže ruke od Bermudskog trougla, svojeveremeno promovisanog u okviru «aprilskog paketa».

Predsjednik i dva potpredsjednika umjesto Predsjedništva BiH, zatim, «vlada» umjesto Savjeta ministara Bosne i Hercegovine, kao i Parlamentarna skupština sa udvostručenim brojem poslanika – i dalje su nezaobilazni segment neformalnih «ponuda» sa navodnim potpisom SAD i EU. Ovom prilikom, težište pokušaja prevare i otimačine pomjereno je od nastojanja da se u Parlamentu odlučuje prostom većinom glasova ka zamisli da ceremonijalna (pot)predsjednička trojka funkcioniše bez veta, a nabildana izvršna vlast bez odgovarajućih zaštitnih mehanizama RS. Dakle, radi se o operativnom zahvatu u skladu s principom: «Dok se raduješ što ti nismo amputirali desnu ruku, ne primjećuješ da smo ti odstranili dva prsta na lijevoj ruci». Naravno, hirurške ambicije ne završavaju se na tom mjestu, jer se ključna intervencija odnosi na Dom naroda BiH. Prema projekciji, diskretno plasiranoj još na marginama početnog okupljanja u Butmiru, 9. oktobra, drugi skupštinski dom bio bi ukinut, a njegova uloga pripala bi Vijeću naroda. Razlika je suštnska, a ne kozmetička, jer, prema matrici isprobanoj na RS, takvo tijelo ne bi imalo zakonodavnu nadležnost, već mogućnost da se klub bilo kog od tri konstitutivna naroda pozove na ugrožavanje vitalnog nacionalnog interesa. Onda bi uslijedila procedura pred Ustavnim sudom BiH, ali, tu je na sceni drugačiji odnos snaga. Dok je ishod glasanja u Ustavnom sudu RS konstantno neizvjestan, a mogućnosti bošnjačke opstrukcije u Vijeću naroda Republike Srpske neiscrpne, postoje sve predispozicije da u Sarajevu bude obrnuto. Uvijek ima dovoljno načina da se delegati s ove strane međuentitetske linije parališu raznim proceduralnim začkoljicama, ali, to nije presudan faktor, budući da je mnogo efikasniji metod unitarizacije – kanalisati bilo kakvu međunacionalnu kontroverzu u BiH do Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. U tim koordinatama, već skoro čitavu deceniju nema varijacija prilikom izjašnjavanja, pošto su isključivo moguća dva rezultata – 5:4 ili 7:2, zavisno od toga da li se trilingu bošnjačkih i paru inostranih članova (ne) priključuje duet hrvatskih predstavnika u preglasavanju tandema srpskih sudija. Ukoliko se uzme u obzir potencijalna pogubnost takvih raspleta, nikog na političkoj sceni Republike Srpske ne bi trebalo da zavara nonšalancija s kojom se predlaže transformacija Doma u Vijeće naroda. Nema ni najmanje razloga da se ta hipotetička evolucija svrsta u domen «minimalnih korekcija» sistema, a pogotovo je neophodna uzdržanost pred izazovom da se u zajedničkim institucijama imitiraju egzibicije Edina Ramića i ostalih destruktivnih «pregalaca» iz kluba bošnjačkih delegata u Vijeću naroda RS. Razlog je prost – neće biti prilike za to, jer će crvena marama odmah biti uklonjena, čim se bilo ko iz Republike Srpske zatrči prema njoj.

Pupak planete: To su dimenzije koje se odnose na sadržaj, tempiran da mili kroz Butmir 1 i 2, kao i naredne priredbe sa sličnim predznacima. Međutim, i forma reanimacije leša «aprilskog paketa» ima interesantne konture, u negativnom smislu te odrednice. U vremenskom rasponu od 9. do 20. oktobra, sarajevska propagandna mašina naročito je gađala metu izrazito većinske naklonosti u RS prema Moskvi. Na krilima patološke mašte, čak su obznanjene «pouzdane informacije» da je Hilari Klinton odletjela na sastanak sa predsjednikom Ruske Federacije uglavnom zato da bi zatražila od njega da pritisne Banjaluku da pokaže «kooperativnost» na butmirskim sesijama. Trip bošnjačkih maksimalista, u kome je tamni vilajet pupak planete, dobio je sumanuti nastavak u pripisivanju kontinuiteta sa «grčkim dobrovoljcima iz Srebrenice» Dimitrisu Kurkulasu, šefu kancelarije Evropske komisije u BiH, jer u tumačenju aktuelnog izvještaja te institucije o stanju u Bosni i Hercegovini nije pripisao entitetskom glasanju one karakteristike koje su očekivane u sarajevskim medijsko-političkim kuloarima.

Logično, kulminacija fantazija odnosi se na kontakte Republike Srpske sa Beogradom, pa je imaginarni «konobar iz Stejt departmenta» javljao usplahirenoj strukturi na obalama Miljacke da je ministar spoljnih poslova Srbije Vuk Jeremić prvo dojurio do Banjaluke da upozori premijera RS Milorada Dodika da «ne talasa», a kada to nije bilo dovoljno, onda je i predsjednik Boris Tadić pozvao lidere svih parlamentarnih partija iz Republike Srpske kako bi ih lično «izribao» sa istim ciljem. Nije bilo neophodno da politički prvaci u RS reaguju na verglanje centralističkih vjetrenjača, jer su hladni tuševi za Sarajevo stizali sa potpuno neočekivanih adresa. Švedski ambasador u BiH Bose Hedberg, kao i poznati bošnjački agitatori na međunarodnoj sceni, Doris Pak i Danijel Server, ovog puta nisu imali ohrabrujuće fraze za bošnjačke maksimaliste. Na jednostavno pitanje – šta će se desiti ako «butmirski proces» propadne, oni su, uz različite doze ravnodušnosti i rezignacije, u suštini pružali istovjetan i simptomatičan odgovor: «Ništa».

U prohujalim vremenima, kada je Nobel znao da stigne i u prave ruke, Ivo Andrić je ambijent sličan Butmiru nazivao pravim imenom – prokleta avlija. Sada važe drugačija mjerila, pa se i do najpoznatije nagrade za književnost stiže uz pomoć degutantnih sredstava. Dobitnik za 2009. Herta Miler predstavlja literarnu nepoznanicu za naš prostor, ali je u jeku iživljavanja nad Srbijom, deceniju ranije, izvela politički striptiz i preporučila se za devalvirane lovorike, besramno aplaudirajući NATO-bombama u intervjuu jednim danskim novinama, u kome sve pršti od ogoljene srbofobije. Ipak, njena opskurna (biblio)grafija, nekim čudom, bar nudi optimalne naslove za spiralu poteza pokretača butmirskog procesa. Počelo je sa upozorenjem: «Lisica je još tada bila lovac». Završiće strogom dijagnozom: «Duboko dolje». Tu nije kraj paradoksalnom nizu, jer korice knjiga Herte Miler sadrže i dobar podsjetnik za RS: «Sve što imam nosim sa sobom».