Marko i Latinka i Srbi van Srbije

(Press RS)

"Marko Nikezić je smatrao da Srbija ne treba da ima neku vrstu političkog protektorata nad Srbima van Srbije, i da ako se ide na demokratsko društvo, bilo bi logično pretpostaviti da će se u svim republikama štititi prava Srba. To može nekom djelovati naivno politički, ali, nažalost, iskustvo je to potvrdilo", izjavila je Latinka Perović onomad u intervjuu za Nedeljnik (11. jun o. g.).

Za mlađe i zaboravne treba reći da je Nikezića i Perovićevu, oktobra 1972. godine Tito smijenio sa čela SK Srbije kao "liberale" i opoziciju zvaničnom političkom kursu SKJ. Ali i to da su Marko i Latinka, popularni među intelektualcima, ostali zapamćeni kao najumniji i najobrazovaniji komunistički kadrovi koje su Srbi imali od 1945. naovamo. Zalagali su se za demokratiju, vladavinu prava, reformu privrede, otvaranje prema svijetu i predstavljali "propuštenu šansu Srbije da se uključi u moderne evropske tokove".

Uz iskreno poštovanje za oboje, sjećam se da je Nikezić, još na vlasti, zaista bio izjavio da "Srbi u Hrvatskoj i BiH svoje probleme treba da rješavaju u Zagrebu i Sarajevu, a ne u Beogradu". Zvučalo mi je tužno i ružno i dok smo živjeli u zajedničkoj državi i Beograd bio prestonica ne samo Srbije nego i SFRJ. A poslije svega što se u međuvremenu desilo još mi tužnije i ružnije zvuči Latinkina ocjena da je "iskustvo potvrdilo Markovu naivnu pretpostavku da će demokratija štititi prava Srba izvan Srbije".

Vidjeli smo šta je "iskustvo potvrdilo"! Tuđmanova demokratija u Hrvatskoj, koju su priznali i EU i SAD, izbrisala je Srbe iz ustava, istjerala s posla iz državnih institucija, a onda ih desetkovala ili oduvala „Olujom". Izetbegovićeva demokratija, takođe uz blagoslov "međunarodne zajednice", ustavno ravnopravne Srbe najprije je preglasavala u skupštini, predsjedništvu i vladi, a zatim spornim referendumom i otrgla od Jugoslavije.

Da li je Latinka Perović možda htjela da kaže da otpor tom nasilju, bez rezultata u Hrvatskoj, nije vrijedio tolikog stradanja i razaranja? Ali po istoj logici i Latinkina partizanija bi ispala promašaj s obzirom na tolike srpske žrtve za zajedničku državu koja je propala. Ili pak ona smatra da je Srbija principijelno trebalo da prepusti Franji i Aliji 40 odsto Srba, koji su van njenih granica živjeli u SFRJ, da ne bi ispalo da "nad njima drži politički protektorat"? Da je prije mislila na ovo drugo, upućuje njena usputna pohvala aktuelnoj vlasti Srbije zbog "nemiješanja u jedinstvo BiH".

Koje crno "jedinstvo" dok Bošnjaci uporno i agresivno traže cijelu BiH, Hrvati vape za Herceg-Bosnom i otimaju se iz Federacije, a Srbi grčevito brane dejtonsku Republiku Srpsku? Ne velim da je na jedinstvo stavila navodne znake, ali i bez njih to predstavlja nehotice cinizam. Kakvo '"nemiješanje" kada Srbiju upravo na miješanje međunarodno obavezuje status garanta Dejtonskog sporazuma. I dok su ga njegovi tvorci godinama kršili otimanjem entitetskih nadležnosti, vlasti u Beogradu, ova kao i prethodne, nisu dizale glas da se vrate Republici Srpskoj. Najjače što se od tamo moglo čuti jeste da će "Srbija podržati svaki ravnopravan dogovor tri konstitutivna naroda", ali sada izgleda "međunarodnoj zajednici" ni to nije dovoljno.

Već odavno se ostvarila ideja Marka i Latinke da "Srbija ne treba da ima neku vrstu političkog protektorata nad Srbima izvan Srbije", ali zato su protektorat, sa diktatorskim bonskim ovlašćenjima, nad njima na smjenu preuzeli Petriči, Ešdauni i sl. Zato je sada, blago nama, bolje Srbima i u Srbiji i Srpskoj, a uključeni smo i u „moderne evropske tokove" od kojih i same Evropljane boli glava.