Nacija i(li) ekonomija u predizbornoj kampanji u RS

(Novi Reporter, 12. 9. 2012)

Zvanični početak kampanje uoči lokalnih izbora u Republici Srpskoj i Federaciji Bosne i Hercegovine, 7. oktobra, obnovio je staru dilemu. Ima li smisla polemike o tom nivou vlasti obojiti takozvanom visokom politikom? Nakon takvog pitanja, na javnoj sceni uglavnom se nižu argumenti za suprotstavljenu tezu. Kritičari mješanja „baba i žaba“ ili „grandmothers and frogs“, što bi rekao Vuk Drašković u nastupu prevodilačke lucidnosti, najčešće označavaju kao manipulaciju retoriku o „krupnim temama“, u minut do 12 pred izjašnjavanje građana koje bi trebalo da pokaže stepen njihovog (ne)zadovoljstva kvalitetom života u opštinama i gradovima RS i FBiH. Naravno, takvoj logici, na „prvu loptu“, ne može se mnogo prigovoriti. Ona ima samo jedan nedostatak – podrazumijeva da živimo u idiličnim, beskonfliktnim političkim okolnostima. Međutim, pošto „Utopije“ iz istoimene knjige Tomasa Mora još nema na vidiku, neophodno je suočiti se sa realnošću.

U značajnoj mjeri, „saldo“ na lokalnom nivou zavisi od viših stepenica u hijerahiji vlasti, tako da nije baš svejedno šta se dešava u entitetu, distriktu, kantonu, pa i u prilično virtuelnoj kategoriji poznatoj kao BiH, čak i kada se rezonuje o asfaltiranju puteva, uličnoj rasvjeti, vodosnabdijevanju i grijanju.

A u stvarnosti vodeći ljudi tih osnovnih zajednica, u prethodnom društvenom sistemu nazvanih „komunama“, mogu da naprave štetu ili korist za ljude iz svog neposrednog okruženja. Ali, uticaj lične genijalnosti ili katastrofalnosti načelnika i odbornika na domete opština ipak je limitiran. U značajnoj mjeri, „saldo“ na lokalnom nivou zavisi od viših stepenica u hijerahiji vlasti, tako da nije baš svejedno šta se dešava u entitetu, distriktu, kantonu, pa i u prilično virtuelnoj kategoriji poznatoj kao BiH, čak i kada se rezonuje o asfaltiranju puteva, uličnoj rasvjeti, vodosnabdijevanju i grijanju. Jer, sve to, u paketu, zavisi mnogo više od novca nego od dobre volje, a para u ovoj zemlji danas, koliko toliko, ima tek na republičkoj instanci u RS, odnosno u kantonima kada je u pitanju prostor s druge strane međuentitetske linije.

Sudar titana: Ipak, najviše finansijskih sredstava u Bosni i Hercegovini ima – Međunarodni monetarni fond. Kada je riječ o MMF-u, posljednja riječ u procesu odlučivanja u toj strukturi decenijama pripada Amerikancima, mada nekoliko godina unazad formalno nemaju državljanina SAD na direktorskoj poziciji u ovoj globalnoj lihvarskoj instituciji. To je već dovoljan razlog da se uspostavi veza između trke za budućeg stanovnika Bijele kuće u Vašingtonu i lokalnih izbora u RS i Federaciji. Za volšebnu nit koja povezuje duel Baraka Obame i Mita Romnija sa sudarom titana u BiH znaju i u vladajućim strankama u oba entiteta, pa su poslali svoje bitne ljude da izvide šta se to dešava preko okeana. U ime Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine to je učinio sam predsjednik Zlatko Lagumdžija, dok je  

Savez nezavisnih socijaldemokrata predstavljao pripadnik najužeg stranačkog vrha Igor Radojičić.

Pokazalo se da je ministar inostranih poslova BiH bio prefriganiji u čitavoj situaciji. Naime, on je posjetio obje konvencije glavnih partija na američkoj političkoj sceni – i demokrata i republikanaca. Po povratku, odmah je dao do znanja da itekako ima smisla paralela između velikih ispita pluralizma u Kalesiji, Olovu i Kulen Vakufu i okupljanja u Sjevernoj Karolini i na Floridi. „Ovi izbori koje imamo za mjesec jesu izbori za načelnike i vijećnike, ali će oni dati vrlo jasnu poruku mogu li Tihić i Dodik nastaviti ovo što su krenuli i voditi nas u mirno razdruživanje BiH ili će im bh. građani poslati jasnu poruku, a to je: 'Dalje ruke od novih karata!“, rekao je Lagumdžija. Ovdašnje rasplete predsjednik SDP-a dočekuje mirno, budući da je na vrijeme učvrstio „prijateljstvo“ sa bazama dva vodeća predsjednička kandidata u SAD. Zlatko je siguran da će i Obama i Romni, kada kucne čas, noćima bdijeti nad kartom BiH uz svijeću. Pri tome, uvjeren je Lagumdžija, nijedan neće razmišljati: „Gdje se nalazi ovo čudo od zemlje? Pored Meksika?“

Ovdašnje rasplete predsjednik SDP-a dočekuje mirno, budući da je na vrijeme učvrstio „prijateljstvo“ sa bazama dva vodeća predsjednička kandidata u SAD. 

Šef SDP-a ne pristaje na stereotipe o američkoj neukosti i, ohrabren, dijeli verbalne šamare konkurenciji na domaćem terenu: „Zato mogu poruku poslati ovoj novouspostavljenoj turbo-dizel koaliciji, da bez obzira na to što su oni, očigledno, namislili da u narednih mjesec dana pripreme teren za mirno razdruživanje BiH, to slobodno mogu zaboraviti.“ Evo i zbog čega: „Svi ti ljudi s kojima sam razgovarao apsolutno dijele jedan stav, i republikanci i demokrati, a to je da se svako igranje teritorijalnom cjelovitošću BiH ne može nikako drugačije završiti nego kao gubljenje vremena, u kojem će najveći gubitnici biti oni koji prvi krenu u takvo nešto.“ Da ne bude nedoumica, najčitaniji dnevni list u Bošnjaka odmah je objasnio da je poenta Lagumdžijine „naftne“ metafore u prvim slovima upotrebljenih riječi. Iza inicijala T i D jasno se nazire aluzija na Tihića i Dodika, pa je jasno da su za prvog među SDP-ovcima apsolutno prolazne „platformaške“ ljubavi u Federaciji i dogovori o podjeli vlasti na nivou BiH. Vječna je samo – lojalnost Vašingtonu.

Za razliku od čelnika SDP-a, predsjednik Narodne skupštine RS i potpredsjednik SNSD-a Igor Radojičić bio je na samo jednoj konvenciji u SAD. Mada, bilo bi bolje da nije bio ni na jednoj. Ne zbog zdravorazumskog i suvislog opažanja nakon tog hepeninga: „Izuzetno je teško naći Balkan na mapi spoljnopolitičkih interesa, jer i ono malo koliko se govori o spoljnoj politici ovdje okrenuto je više nekim drugim kriznim žarištima. Na svu sreću, mi više nismo takvo krizno žarište, kao Avganistan, Sirija, Iran, nuklearna proliferacija ili američka pomoć trećim zemljama“. To nije diskutabilno, ali, pravi problem sa boravkom spikera Parlamenta RS u Šarlotu jeste njegov susret sa Madlen Olbrajt, jastrebom vašingtonske politike iz zlokobnog doba Bila Klintona. Jasno, političke biografije nisu virusi, pa da prelaze sa jedne na drugu osobu pukom komunikacijom. Međutim, simbolika takvih sastanaka sigurno nije nevažna kategorija, a fotografisanje i makar i kurtoazni razgovor sa tom srbofobičnom spodobom priziva u sjećanje fazu nacionalne ravnodušnosti, od koje se partija nedavnog putnika iz RS u Sjevernu Karolinu godinama i s mukom udaljavala.

Radnici, seljaci i poštena inteligencija: S druge strane, ma koliko se Lagumdžija trudio da sopstveni „pohod“ na Ameriku predstavi kao nekakvu „gem – set – meč“ epizodu, nema indicija da su njegovi tamošnji sagovornici zainteresovani da u dogledno vrijeme sa antisrpske retorike pređu na ista takva djela. Teško da će u bliskoj budućnosti biti takvih pomjeranja, i to ne zbog neočekivanog naleta humanizma i objektivnosti u vrhovima američkih partija prepoznatljivih po slonu, odnosno magarcu na amblemu. Naprosto, nismo „in“ u aktuelnoj sezoni CNN-ove morbidne potrage za sljedećom metom za iživljavanje „svjetskih policajaca“. Što ne znači da to, srednjoročno gledano, nećemo opet biti. Kao što beznadežna dekadencija republikanaca i demokrata ne znači da je ta zemlja apsolutna politička „zona sumraka“, bar ako se uzme u obzir činjenica da, recimo, treća i četvrta partija po snazi u SAD imaju odlične predsjedničke kandidate. Shvatljivo, zbog američkog uvrnutog izbornog modela, to je identično kao da su ih predložile 43. i 44. stranka po jačini, ali, takva mizerija ne umanjuje kvalitete desno orijentisanog Gerija DŽonsona iz Libertarijanske partije i lijevo usmjerene DŽil Stejn iz Zelene partije. Njih dvoje su političke figure poželjne za svaku zemlju u svijetu koja drži do sebe. Ali, nažalost, u postojećem odnosu snaga mogu da budu samo izuzeci od degutantnih pravila glavne struje američke politike, jer će antiintervencionistička DŽonson – Stejn linija u USA još dugo biti u defanzivi pred dva krila iste ptice grabljivice, koju u 2012. godini personifikuju i Obama i Romni.    

Nije jednostavno dokučiti zašto se sve parlamentarne stranke u RS, bez obzira na pripadnost vlasti ili opoziciji, u novije vrijeme poistovjećuju sa periodima u svom postojanju kada su imale najmetiljavije nacionalno držanje. 

Kakvo je stanje sa političkim bojama, okusima i mirisima u BiH? Nema dileme s čim se identifikuje sarajevski fan Jenkija, Zlatko Lagumdžija. Međutim, nije jednostavno dokučiti zašto se sve parlamentarne stranke u RS, bez obzira na pripadnost vlasti ili opoziciji, u novije vrijeme poistovjećuju sa periodima u svom postojanju kada su imale najmetiljavije nacionalno držanje. Još nisu ušle u dramatičnu zonu, ali su sve sklonije opasnoj sentimentalnosti prema takvim momentima iz prošlosti. Čini se da je samo pitanje vremena kada će početi da se čuju uzdasi: „Eeeee, to su bila zlatna vremena“, spram sezona kada su kolone iz Republike Srpske u dvorištu američke ambasade u Sarajevu za 4. jul bile znatno duže.

Vjetar u jedra tog procesa u prvim danima predizborne kampanje u RS duvaju probrani konvertiti iz redova nadpartijske „poštene inteligencije“, naprasno zabrinute za sudbinu radnika i seljaka u opštinama od Novog Grada do Trebinja. I još „zabrinutije“ zbog činjenice da se običnim smrtnicima kroz stranačke megafone navodno isključivo nudi nacija, a ne ekonomija, „etničke“ igre, a ne „građanski“ hljeb. U redu, nije sporno - na potezanje nacionalne priče gdje joj mjesto nije, i na ignorisanje egzistencijalnih pitanja gdje im mjesto jeste, nerijetko može da se naleti na današnjoj političkoj sceni RS. Ali, poenta „vapijućih glasova u pustinji“ uopšte nije u tome. Ti falsifikatori „slobodne misli“ imaju drugačiju ambiciju – da ubijede Republiku Srpsku da se nacija i ekonomija, „grandmothers and frogs“, apsolutno isključuju.

Mora se izabrati ili jedno ili drugo, a najbolje samo ovo drugo, grme ti „prosvjetitelji“. Naravno, sebi ostavljaju slobodu da kombinuju mučno podilaženje rodnoj Baščaršiji i besprekornu ekavicu. Ali, Republici Srpskoj ne ostavljaju mogućnost da bude čak ni BB King, sjajni crni bluzer sa samo jednim hedikepom – ne može da istovremeno svira gitaru i pjeva, već to čini naizmjenično. Ipak, ono što ne dozvoljavaju „volu“ kojem drže bukvice, dopuštaju „Jupiteru“ kojem se dive, pa ne pronalaze ništa sporno u specifičnoj nacionalno-ekonomskoj simbiozi, prisutnoj u globalnom nastupu Vašingtona. Mentalni blizanac Madlen Olbrajt, potpredsjednik SAD DŽozef Bajden, nedavno je taj splet interesa definisao riječima: „DŽeneral motors je živ, Osama bin Laden je mrtav“. Mada, drugačije varijacije na tu temu, s nabrajanjem različitih „parova“ iz špila Ujka Sema, mogle bi da potraju unedogled. Sve dok se potencijalni „statističari“ ne istope od miline zbog tolikog, veoma selektivnog života i vrlo neselektivne smrti.