Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska | |||
Nervozna Doris Pak i Fejsbuk revolucija |
petak, 25. februar 2011. | |
Napakovati revoluciju nije jednostavno. Po nekim procjenama potrebno je oko 4.000 aktivnosti tokom jedne godine da bi pakovanje bilo uspješno. Potrebna je čitava armija novinara u sadejstvu sa stručnjacima za psihološki rat, a pripomažu i reklamne agencije koje usmjeravaju neopredijeljene. „Edukacija“ može da traje i godinama, ide se bukvalno od vrata do vrata da bi se „probudio glas“ naroda. I naravno ništa bez atentata.
Tako je barem bilo do sada. Danas je dovoljno da se skupi nezadovoljna družina sa fejsbuka, pa da se sruši tridesetogodišnja autokratija. Iz čiste dosade nekome besposličaru može da padne na pamet da se obračuna sa postojećim režimom i da ga pošalje na smetlište istorije. Poznajem jednu djevojku koja ima preko dvije hiljade prijatelja na Fejsbuku. Ona može, samo da joj po volji, uz pomoć prijatelja svojih prijatelja, srušiti sve od Pentagona do Urala. A šta tek reći za Lejdi Gagu, koja na internetu ima milijardu posjetilaca? Onaj nestašni Asanž, kome napakovaše silovanje, nije ni svjestan šta je pokrenuo. Barem tako izgleda da nije svjestan i da je nešto pokrenuto sa društvenih mreža. Revolucije ne prati i tehnološki razvoj. Ko zna kako bi se 68-a završila i na šta bi sada svijet ličio da je u to vrijeme bilo Tvitera i Fejsbuka? Ili, recimo, da su studenti imali Doris Pak da ih pozove na barikade kao što je to uradila prije dva dana prilikom posjete Sarajevu u sklopu manifestacije „Sarajevska zima“? Predsjednica odbora za kulturu i obrazovanje Evropskog parlamenta doslovno je pozvala studente da izađu na ulice i protestvuju protiv stanja u državi koje je po njenim ocjenama nepodnošljivo. Usput je kritikovala nezrelo ponašanje političara u BiH i političku krizu koja je nastala zbog toga što ni nakon pet mjeseci nije formirana vlast uz opasku da BiH nije Belgija i da ne može sebi dopustiti taj luksuz, jer Belgija može funcionisati bez Vlade nekoliko mjeseci zato što ima kvalitetnu administraciju, a BiH je nema. Nije propustila da kaže da je zastoj u formiranju vlasti posljedica etničkih pitanja uz negodovanje što jedna tako mala zemlja kao što je BiH ima trinaest ministarstava obrazovanja. Takođe je zaprijetila da će u slučaju ako se vlast ne formira do marta zatražiti od članica EU da obustave ulaganja i sva sredstva koja u BiH dolaze preko IPA fondova. Na kraju je izrazila mišljenje kako je sigurna da mnogi u BiH kao i ona gube strpljenje zbog sporosti politike u BiH. To što je nervozna Doris Pak pozvala studente na ulicu svojevrsni je diplomatski skandal, ali više zabrinjava činjenica što iz institucije iz koje dolazi nije došla osuda zbog njenog nesmotrenog istupa i zapaljivih izjava. Doduše, sama se sutradan korigovala rekavši da je u pitanju nesporazum: „ Studentima sam rekla da podignu glas da se i njihov glas čuje i, ako bude potrebno, da studenti izađu na ulice i traže od svojih političara da im daju bolje obrazovanje. Pozvala sam omladinu da učini što može“- pojasnila je Pak. Iako ne vidim bogzna kakvu razliku između ovoga i onoga što je Doris Pak rekla prethodnog dana mislim da joj je bolje bilo da je studente pozvala na siguran seks ili neku drugu korisnu stvar, a ne na ulice u vrijeme krvavih uličnih obračuna na Bliskom istoku. Barem ako je tačno to da je, kao što kaže, Eu, pa samim tim i ona kao njen predstavnik, zainteresovana za daljni napredak BiH. I tako smo došli do „najčarobnijeg“ od čarobnih riješenja koji nam se godinama nude od Doris Pak i njoj sličnih, a to je da izađemo na ulice. Da na silu i kroz formu socijalnog bunta mijenjamo sistem, jer EU očigledno nema riješenje, sem da se prihvati Bonskih ovlašćenja i još goreg i većeg nasilja. Doris Pak pokušava prebaciti loptu i za krivicu zbog situacije u BiH optužiti lokalne političare, iako je više nego jasno da je međunarodni faktor postavio pravila igre koja se igra u ovoj jadnoj državi i da svi problemi nastaju zato što birokrate iz Brisela ne slušaju stvarne probleme naroda na ovim prostorima i što se iz Brisela i Vašingtona stavlja teret koji mi u BiH ne možemo nositi.
Bez obzira koliko iz Brisela i Vašingtona uopštavali biće da im je Milorad Dodik najveći problem i kost u grlu. Biće da je zbog toga Doris Pak nervozna. Jer, posle ukidanja viza u Srbiji se „klupko počelo odmotavati“, a ovde nikako neće. Dodik, barem za sada, tjera po svome i otvoreno se suprostavlja nasilju iz Vašintona i Brisela za razliku od sarajevskih ulizica i odanih podanika svih stranih politika i ucjenjenih hrvatskih dužnosnika. Doduše, i Dodika će sigurno pokušati, ako već nisu, da ucijene. Urednik političkog magazina „ 60 minuta“ na Federalnoj televiziji Bakir Hadžiomerović potrošio je najmanje hiljadu minuta na pakovanje kojekakvih optužnica za finansijske malverzacije koje stavlja Miloradu Dodiku na teret i prema kojima bi, da su tačne, Dodik bio jedan od najbogatijih ljudi na planeti. Što se tiče igre, biću slobodan da kažem, da Dodik ne bi trebao da se miješa u federalni šesnaesterac i priču oko tri entiteta, jer bi se moglo desiti da i on i Republika Srpska na kraju, u finalu, dobiju crveni karton. A što se tiče Doris Pak i njenog pozivanje na demonstracije u BiH treba reći da je poziv došao u vrijeme kada se i u Hrvatskoj izlazi na ulice u protestima koji su takođe organizovani preko Fejsbuka od strane nekakvog Saveza za nekakve promjene i da ima uhapšenih i povrijeđenih. Ni BiH nije zaobiđen kada su Fejsbuk revolucije u pitanju. Prije nekoliko dana pojavila se grupa „ Svi na ulice “, koja broji nekoliko hiljada članova, a broj se povećava iz dana u dan. Kao i Doris Pak grupa poziva građane BiH da izađu na ulice i na taj način traže promjene i oslobađanje od političara koji su korumpirani. Narod se otvoreno poziva na pobunu, a osnivač grupe je nekakav Kurtović, koji živi u Švajcarskoj i odatle poziva na „revoluciju“ za „spas Bosne i Hercegovine“. Inspirisan arapskim pobunama Čegevara našeg doba nije precizirao da li će biti direktni učesnik u revoluciji ili će samo koordinisati iz svoga kreveta.
Između Doris Pak i ovoga Kurtovića nema nikakve razlike. Oni sa bezbjedne udaljenosti, iz udobnih i sigurnih domova, iz svile i kadife, posmatraju krv i smrt na ulicama koje su od njih daleko. Kao i ostatak malograđana na Zapadu. Posle ručka dobro dođe malo strave i užasa. Za to su se pobrinule njihove medijske kuće. Da bude i stravičnije, nego što jeste. Koga briga za žrtve, jer žrtve su sasvim nebitne. Žrtve su kolateralna šteta. Koliko danas vrijedi ljudski život, sem ako nije život američkog vojnika, najbolje pokazuje sramna presuda za industrijsku katastrofu koju je uzrokovalo isticanje otrovnog gasa iz postrojenja indijske filijale kompanije „ Junijon Karbid“ o čemu je svojevremeno pisao g. Vladimir Jevtić. Nakon havarije koja se desila 3.decembra 1984. godine u blizini grada Bopala, momentalno je stradalo oko 5.000 ljudi, a kasnije, pošto su se otrovne supstance izlile u rijeku i došle u lanac ishrane broj žrtava se prema nekim procjenama povećao na 25.000. Sedmorica bivših radnika odgovorna za ovaj genocid dobila su dvije godine zatvora, a američka kompanija morala je da plati sumu od 10.600 dolara. Deset hiljada dolara za dvadeset hiljada života. Pola dolara po glavi. Toliko za gospodare moći sa Zapada vrijedi čovjek u Indiji. Tolika je njegova vrijednost na američkoj berzi. |