Nove specijalne veze: Baščaršija-Kapaličaršija

(Pres RS, 21.9.2010)

U Sarajevu se jako ljute zbog skupa „Neoosmanizam i Republika Srpska“, koji je održan 9. septembra u Kulturnom centru Banski dvori u Banjaluci. Između ostalog, kažu da im smeta što je održan baš na Bajram, ali ne objašnjavaju kakve veze ima taj skup sa musli manskim praznikom. Na Skupu se, u skladu sa temom, razgovaralo o neoosmanističkoj spoljnoj politici savremene, deklarativno sekularne, turske države na Balkanu, a ne o neoislamizmu i Bajramu. Odakle onda takve bizarne asocijacije kod naših komšija Bošnjaka? Da li oni današnju Tursku ipak prepoznaju kao islamsku državu, pa misle da o njenoj politici nije korektno kritički govoriti na Bajram? Ako je tako, slijedi pitanje zašto su se onda oni našli pogođeni kada, valjda, sebe drže za Bošnjake, a ne za Turke, a ni entitet im, valjda, nije islamski nego sekularan i u njemu žive i Hrvati, mahom katolici? Naposlijetku, na banjalučkom skupu bila je riječ o odnosu neoosmanizma i Republike Srpske, a ne BiH ili „većeg entiteta“, pa nas i to udaljava i od Sarajeva i od Bajrama.

Na racionalnom nivou ispada da jedno sa drugim zaista nema baš nikakve veze. Ali, ona na početku pomenutu srdžba iz Sarajeva i dalje vapi za objašnjenjem, pa „tajnu vezu“ treba potražiti na nivou kolektivnog sjećanja, emocija, nostalgije i sl. Penzionerska generacija profesora sarajevskog Filozofskog fakulteta još prepričava (ne)zgodu sa jednog partijskog sastanka iz 70-ih godina na kome se raspravljalo, a o čemu bi drugom u Bosni nego o nacionalnoj ravnopravnosti. Istaknuti profesor orijentalistike, nazovimo ga Nedim, zalažući se, kao i uvijek javno, za bratstvo i jedinstvo, obratio se istaknutom profesoru istorije, nazovimo ga Milorad. Počeo je da ga ubjeđuje kako mu je poslije toliko godina saradnje i drugovanja mnogo bliži on nego neki Hasan iz Sudana ili Ahmed iz Pakistana. A Milorad mu je odgovorio: „Ne laži Nedime! Baš zato što te dobro poznajem znam da je tebi srcu bliži svaki hamal na Kapali-čaršiji u Stambolu nego ja koji sam ti dugogodišnji kolega.“

Kao što je opštepoznato naše komšije su islamsku vjeru primile od srednjovjekovnog turskog okupatora hrišćanske Bosne. Da li su prije toga bili pravoslavci i katolici, ili bogumili i vjernici crkve bosanske, u ovom kontekstu nije bitno. Na preuzetoj islamskoj religiji, koja reguliše i ponašanje vjernika u svakodnevnom životu, vremenom je izrasla specifična kultura, a kasnije je na njoj nadgrađen i poseban nacionalni, od 1993. bošnjački, identitet. Kao statusno, ekonomski i politički povlašćeni dio lokalnog stanovništva, bosanski muslimani su teško podnijeli propast Turske carevine i austrougarsku aneksiju, a Kraljevinu Jugoslaviju upamtili po tome što ih je agrarnom reformom lišila begovskih zemljoposjeda. Manjina od njih je tokom tog perioda čak i odselila u Anadoliju, a većina ovdje ostala sa nostalgijom za „pustim turskim vaktom“ kao izgubljenim „zlatnim dobom“ svoje istorije. Izetbegovićevom sistematskom reislamizacijom uglavnom sekularnih muslimana u BiH i usponom islamističke partije Taipa Erdogana u Turskoj, oživjele su stare vjerske i kulturne veze, koje je reis Cerić pregnanatno izrazio izjavom „Turska je naša matica!“ A privredni i spoljnopolitički bum koji je ostavrila Turska, na jednoj strani, i ekonomska i politička kriza koju je proizvela bošnjačka elita u Federaciji, na drugoj strani, dali su realan osnov obnovi odnosa zaštitničke uloge velike porte prema zapuštenom bosanskom vilajetu. Otuda su Davutoglu, Erdogan i Gul tako srdačno dočekani u Sarajevu, a lokalni mediji tako osjetljivi na banjalučki skup o neoosmanizmu na prvi dan Bajrama.

Percepcija neosmanizma kod Srba je dijametralno suprotna, i to je, takođe, lako objasniti. Srpski nacionalni identitet je stoljećima preživio zahvaljujući pravoslavlju naspram islama i istorijski se potvrdio upravo kroz ustanke i oslobodilačke ratove protiv turskog okupatora i janičara. Kosovski mit, Njegošev „Gorski vjenac“, narodna poezija definisali su srpstvo i pravoslavlje u kontrapunktu sa islamom i Turcima, a na tim porukama su socijalizovane i savremene generacije. I kao što su u minulom građanskom ratu Muslimani Srbe nazivali kaurima i četnicima tako su i ovi njih nazivali Turcima. Turčin je naprosto arhetipska figura srpskog neprijatelja i nije čudo što je nacionalna reakcija na neoosmanizam u RS izazvala rezerve upravo proporcionalne oduševljenju u dijelu drugog entiteta.

Projekat EU i dejtonske BiH treba, naravno, da teži prevazilaženju tih uzajamnih negativnih stereotipa, ali ne smije da ih zanemari, kao što su to zlosrećno učinili projektanti dvije Jugoslavije. Dobro je što Srbi ljetuju na turskoj obali i što se turska roba prodaje na srpskim tržnicama. A i ofanziva turske diplomatije u BiH mogla je da bude legalna da je dobila saglasnost sva tri konstitutivna naroda i legitimna da je pokazala simetričan odnos prema oba entiteta. Umjesto tzv. ponude dobrih usluga u posredovanju između entiteta i naroda, turski lideri se smjenjuju u Sarajevu sa fantazmagoričnim vizijama „obnove osmanske imperije kao jedne uspješne priče“. To, može biti, godi ušima reisa Cerića i predsjedavajućeg Silajdžića kao najava povratka zlatnog doba, ali vladiku Nikolaja i premijera Dodika asocira na turski zulum, danak u krvi, nabijanje na kolac, ukopavanje crkava u zemlju i sl. Tursko angažovanje, dakle, sigurno neće doprinijeti integraciji BiH, ali vjerovatno hoće njenoj definitivnoj podjeli po već isprobanom kiparskom modelu. Za početak bi i većinski bošnjački kantoni mogli da uspostave paralelne i recipročne specijalne veze sa svojom maticom Turskom.

Da uzgred i to pomenemo, na početku inkriminisanog skupa u Banjaluci, uvodničar je na tečnom arapskom jeziku uputio muslimanima dužu bajramsku čestitku. To što ljutiti izvještači sarajevskih medija ne razumiju izvorni jezik Kurana, opet je njihov problem.