Od Anadolije do džamahirije

Ako je ikada postojala dilema o besmislu postojanja Bosne i Hercegovine kao «nezavisne i cjelovite države», razriješena je u petak, 20. juna. U noći poslije utakmice Evropskog prvenstva u fudbalu Hrvatska – Turska, uslijedila je euforična proslava pobjede Turaka na ulicama i u kafićima Sarajeva, Zenice, Tuzle i drugih gradova u BiH sa bošnjačkom većinom. Seirenje nije zaustavljeno u okviru jednonacionalnih sredina, pa su jake policijske snage na čitavom prostoru Federacije morale sprečavati raspomamljene balkanske «Anadolce» da svoju histeriju dopune tučama sa komšijama hrvatske nacionalnosti u Mostaru, Bugojnu, Žepču, Vitezu... Ukoliko je neko pomislio da je eksplozija bošnjačkog oduševljenja tek jednokratni izraz manjka ljubavi među federalnim partnerima, prevario se. Plasman Turske u polufinale EP obilježen je masovnim transom i u Novom Pazaru, u Srbiji. Očigledno je da je u bošnjačkoj kolektivnoj svijesti, od Cazinske Krajine do nekadašnjeg Sandžaka, jedan sportski duel shvaćen kao nastavak pravih bitaka sa hrišćanstvom u Evropi i prilika za reprizu Beča 1683. ili Kosova 1389.

Krađe i falsifikati

Na taj način, potpuno su ogoljene dvije odvratne neistine. U prvom slučaju, riječ je o tragikomičnoj navici bošnjačkih medija, političara i intelektualaca da se u gotovo svakoj polemici o prošlosti Bosne i Hercegovine pozivaju na «1.000 godina kontinuiteta bosanske državnosti». O kakvom «kontinuitetu» govore predstavnici etničke zajednice bez trunke istinske identifikacije sa predosmanskom istorijom ovog prostora? U tim krugovima, bilo koja aluzija na vremena prije 1463. godine isključivo je u funkciji krađe ili falsifikata. Kotoromanići nisu loši kada treba izmisliti novokomponovanu bošnjačku ikonografiju, pa ljiljani sa grba njihove dinastije djeluju dovoljno aristokratski da bi se stvorio privid značajne tradicije. Mit o ukorijenjenosti fraze «od Kulina bana i dobrijeh dana» među Bošnjacima uvijek se provlačio kroz knjige sarajevskih istoričara, ali nikad kroz govor običnih smrtnika unutar tog naroda. Ipak, vrhunac licemjerja predstavlja konstantna namjera da se srednjovjekovna «Crkva bosanska», inače uporište jedne hrišćanske jeresi, predstavi kao nosilac potpuno samosvojne vjere – bogumilstva, koje se, prema tom tumačenju, «logično» pretopilo u islam nakon dolaska Turaka u BiH.

Druga lakrdija, odavno potopljena u vodu, a sada posebno, jeste fama o nekakvom otporu «autohtonih» Bošnjaka, usmjerenom protiv turske viševjekovne okupacije. Da u tom pogledu nije bilo nikakvih nedoumica, još od momenta utemeljenja osmanske vlasti u Bosni i Hercegovini, neumoljivo svjedoči jedan spomenik kod Sanskog Mosta. Takozvana musala u Donjem Kamengradu podignuta je 1463. kada je sultan Mehmed napao tamošnju tvrđavu, pa je nakon borbe podigao obilježje svojim poginulim vojnicima. U bivšoj Jugoslaviji diskretno, a u «suverenoj BiH» otvoreno, Bošnjaci tradicionalno održavaju narodne zborove na tom mjestu. Ali, ne da bi se podsjetili na stradanje hrišćanskih branilaca tvrđave, već da bi odali priznanje sultanovim jurišnicima, iako je imperator imao nadimak Fatih – što u prevodu znači osvajač i ne ostavlja mnogo prostora za razmišljanje o motivima njegovog boravka na Balkanu. Naravno, to je poznato bošnjačkim političarima i vjerskim poglavarima, od čelnika Stranke demokratske akcije do Mustafe Cerića, ali im porazno saznanje ne smeta da redovnim prisustvom na godišnjim okupljanjima u Kamengradu toj manifestaciji daju pečat koji nadilazi značenje lokalnog vašara.

Unutar takvog načina razmišljanja, sve navodne pobune Bošnjaka protiv Osmanlija imale su providan motiv odbrane begovskih i islamskih privilegija, uključujući i najrazvikaniju među njima, sa Huseinom Gradaščevićem na čelu. Ukratko, Turcima je zamjerano da nisu u dovoljnoj mjeri to što jesu, pa je karikaturalni nadimak takozvanog borca za slobodu iz te istorijske epizode – «Zmaj od Bosne», primjerenije zamijeniti nekom podlijom zvjerkom, ali i suvislijom destinacijom. Istanbulom, recimo, koji je i u 2008. godini zaostao za revnošću lojalnih «vojnika domovine» iz nekadašnje kolonije.

Mudžahedinski embrion

Od prošlosti se može pobjeći, ali od sadašnjosti i budućnosti – ne. Realnost u BiH je takva da trinaest godina poslije potpisivanja Dejtonskog sporazuma iz Sarajeva i bošnjačkih dijelova Federacije stižu priče o «neminovnosti zajedničkog života i o nužnosti uklanjanja entitetskih i kantonalnih granica među bratskim narodima». Ali, te proklete laži nisu upućene na srpsku i hrvatsku adresu, već ka Briselu i Vašingtonu. «Inovjercima» je namijenjena prozaičnija sudbina, definisana u rečenici ostrašćenog anonimusa sa jednog ovdašnjeg Internet - foruma: «Odjebaus. Ako ti se ne sviđa, pravac Hrvatska ili Srbija». Jasno je kao dan da mnogobrojnim zagovornicima «odjebaus» strategije u mudžahedinskom embrionu, stiješnjenom između zapadne Hercegovine i Republike Srpske, uopšte nije stalo do dominantnog stanovništva Širokog Brijega, Čapljine i Livna ili Banjaluke, Doboja i Zvornika, već do teritorije na kojoj se, sticajem (ne)srećnih okolnosti, «vlasi» i «kauri» i dalje nalaze.

U uobičajenoj močvari dnevne politike u BiH, bošnjački stranački lideri, novinari i hodže nastaviće da verglaju neiskrene gadosti o «zalaganju za multietnički sklad i harmoniju». Ali, nepatvorenim glasom ogromne većine njihovih sunarodnika javno će progovoriti samo pojedinci. Jedan od njih je Emir DŽanić, predsjednik «Bošnjačkog fronta», čija je centrala udobno stacionirana u zavjetrini Švedske. Kako izgledaju konture projektovane Bosne i Hercegovine, vidljivo je iz dvije tačke DŽanićevog «programa». Prvi stav sadrži analizu današnjeg stanja u «matici»: «Činjenica je da BiH danas ima jedan konstitutivni i dva destruktivna naroda.» U drugoj odrednici je zaključak: «Floskula 'Nema Bosne bez Srba i Hrvata' neistinita je.»

Pa, kako da nesrećni Srbi i Hrvati postanu «konstruktivni» i da se uklope u planove (samo)ukidanja nebošnjačkih nacionalnih identiteta u Bosni i Hercegovini? Kvalitetan primjer dala je prva osoba diplomatije SAD Kondoliza Rajs, govoreći nedavno veoma biranim riječima o silovanjima u ratu, na jednom skupu Ujedinjenih nacija: «Svijet je sada priznao da seksualno nasilje utiče suštinski ne samo na zdravlje i bezbjednost žena, već i na privrednu i društvenu stabilnost zemalja u kojima žive.»

Ako tako umobolno rezonuju pokrovitelji džamahirije u BiH, šta očekivati od njenih neposrednih aktera, sa zastavama Turske, od Mostara do Sarajeva i Zenice, spremnih da se zgražaju kada Srbi i Hrvati iz Bosne i Hercegovine navijaju za Srbiju i Hrvatsku, a ne, kao što je red, za tim iz obližnje Male Azije? Protiv takvih iluzorno je primjenjivati taktiku hrvatske reprezentacije. Njima se golovi daju u regularnom toku utakmice. Produžeci i penali su za one koji su rođeni pod srećnom zvijezdom.

Ili, polumjesecom.

(Novi Reporter)