Odakle su ministri rodom

(Pres za RS, 1. 3. 2011)

Negdje prije ili poslije prvih slobodnih izbora i formiranja vlade, ali svakako u tom politički zgusnutom vremenu između 1991. i 1992, Radovana Karadžića su upitali novinari kako to da u vrhu srpskog nacionalnog pokreta nema više kadrova iz Krajine, iako je narod tamo masovno podržao SDS. A on se, valjda još politički neiskusan, neo prezno našalio: „Regionalni ključ je komunistička konstrukcija. Mi biramo kadrove prema sposobnostima, a onda se obično ispostavi da su to sve sami Hercegovci.“ Ne znam da li su se Krajišnici zbog ove grube šale uvrijedili, ali ne sjećam se da je neko od njih javno protestovao ili okrenuo leđa srpskom lideru. Naprotiv, Krajina je i teritorija no i populaciono i učešćem u vojsci dala maksimalan doprinos ostvarenju RS. Sada, kažu u Hercegovini, izgleda da je obratno, odnosno ispada da su za ministarske funkcije sposobni jedino Krajišnici, jer dominiraju u aktuelnom sastavu Vlade RS.

Ne radi se, naravno, o vraćanju „milo za drago“ na relaciji Hercegovina–Krajina, nego o neadekvatnom shvatanju sistemske uloge vlade koja nije reprezentativni nego izvršni organ vlasti.

Ne radi se, naravno, o vraćanju „milo za drago“ na relaciji Hercegovina–Krajina, nego o neadekvatnom shvatanju sistemske uloge vlade koja nije reprezentativni nego izvršni organ vlasti. Mandatar sastavlja homogen tim i obično se, sasvim prirodno, oslanja na ljude koje dobro poznaje, sa kojima je ranije blisko sarađivao i koji su praktično više imenovani nego birani za članove Vlade. Tako se danas svugdje u svijetu radi. Poznato je, recimo, da je Vladimir Putin doveo u Moskvu petrogradsku ekipu svojih saradnika iz vremena kada je bio dogradonačelnik ovog grada, a američki predsjednici se, opet, obično okružuju kolegama sa koledža ili univerziteta. Ni Radovan nije birao isključivo prema sposobnostima niti su to bili kadrovi koje je otkrio u Hercegovini i doveo ih u Sarajevo. Bili su to, kao i on sam, dugogodišnje Sarajlije iz kruga njegovih literarnih, ljekarskih, zemljačkih i drugih prijatelja (Koljević, Krajišnik, Buha, Zuković, Kalinić).

Ni u prethodnom režimu „komunistička konstrukcija“ regionalnog ključa nije, zapravo, izgledala drugačije. Branko Mikulić, kome se ne može osporiti da je za ono vrijeme i uslove bio sposoban političar, svojevremeno je, zbog manjka hrvatskih kadrova u republičkim organima, doveo čitav omanji tim svojih prijatelja iz rodnog Bugojna, na čelu sa Hrvojem Ištukom. Kao da Hrvata i sa jačim referencama nije bilo u srednjoj Bosni i Posavini. A što je još važnije, prethodna vlast je trajala bezmalo pola vijeka, pa hercegovački, krajiški, semberski i drugi kadrovi nisu dovođeni na funkcije u Sarajevo direktno iz zavičaja, nego su se tu već zatekli jer su još od ranije godinama porodično živjeli. Na primjer, V. Šegrt, Č. Kapor, B. Đuričić, T. Kurtović i dr. su već od 1945. decenijama živjeli u Sarajevu, a brojani su kao hercegovački kadrovi, iako se Blažo, kao sin pečalbara, čak i rodio u SAD. Ili, recimo, R. Čolaković, C. Mijatović, H. Grabčano vić i dr. tretirani su kao Semberci, mada su decenijama unazad bili odselili iz tog kraja. Naprotiv, Rato Dugonjić i Munir Mesihović, mada rođeni u Trebinju odnosno Ljubuškom, i prema percepciji okoline i prema autopercepciji bili su ekskluzivno Sarajlije, valjda po tome što su im se roditelji još prije onog rata preselili u glavni grad.

Ni u prethodnom režimu „komunistička konstrukcija“ regionalnog ključa nije, zapravo, izgledala drugačije.

Razlika je u tome što je Sarajevo bilo glavni i najveći grad u BiH već stoljećima, pa se u njega generacijama slijegalo stanovništvo iz šireg prostora, a Banjaluka je od regionalnog krajiškog centra prije tek nešto više od decenije prerasla u prijestonicu RS. Međutim, gravitaciona snaga administrativnog centra i velikog grada djeluje i mimo političkih promocija, posebno na mlade i pokretljive ljude koje Banjaluka privlači i trajno zadržava prije svega velikim univerzitetom, ali i većim poslovnim šansama. Među banjalučkim profesorima, novinarima, ljekarima, arhitektima i sl. sve je više Bilećana, Fočaka, Sarajlija. Tako, recimo, dolazi do paradoksa da Trebinju nedostaje urbanista, iako na AGF-u u Banjaluci u svakoj generaciji diplomira po nekoliko Hercegovaca. Ukratko, pitanje je samo vremena kada će Banjaluka po regionalnoj strukturi postati RS u malom, a vitalne pridošlice zaposjesti Gospodsku ulicu. To, naravno, samo dodatno aktuelizuje prvorazredni značaj ravnomjernog regionalnog razvoja i prevazilaženja razvojnog jaza sjever-jug u RS. Ali, to je mnogo ozbiljniji problem i ne može ga riješiti „odgovarajuće mjesto rođenja pojedinih ministara“.

Dok je F. Abdić, sjedeći u CK i, kasnije, u Predsjedništvu BiH, bio zaokupljen samo svojom Kladušom, teško bi bilo dokazati da je npr. Blažo nešto po sebno zadužio baš Nevesinje ili Majo – Bijeljinu. Nije, dakle, važno odakle je ko, nego kakvu politiku vodi.

Iskustvo pokazuje da se političari po individualnoj orijentaciji mogu podijeliti na one koji ostaju više zavičajno vezani i one koji dolaskom na više funkcije šire okvire svoga mišljenja i djelanja. Dok je F. Abdić, sjedeći u CK i, kasnije, u Predsjedništvu BiH, bio zaokupljen samo svojom Kladušom, teško bi bilo dokazati da je npr. Blažo nešto po sebno zadužio baš Nevesinje ili Majo – Bijeljinu. Nije, dakle, važno odakle je ko, nego kakvu politiku vodi. Bugojanac Mikulić je Zimsku olimpijadu pravio u Sarajevu, a Sa rajlija Rato gurao program 1000 km puteva širom BiH. Isto tako, put prema Crnogorskom primorju Dodik nije pravio od Laktaša nego od Trebinja, kao što DŽombić dovršava tunel i put preko Čemernog, a ne na Kozari. Ni hidroenergetski megapoduhvat (sa Srbijom) ne počinje na Vrbasu nego na Drini. A to su propustile da urade ranije vlade sa više ministara iz Hercegovine i Podrinja. Vlada SSSR-a je nekada, pored resornih, imala i regionalne ministre, ali taj recept funkcionalan za najveće zemlje bio bi ipak ne adekvatan za malu RS. Sastavljene i po nacionalnim, i po stranačkim, i po koalicionim, i po rodnim kvotama, vlade RS su, očigledno, pretijesne da bi baš u svakom mandatu bio zadovoljen i regionalni balans, koji ipak ima samo relativan značaj.