Provincijska megalomanija, ili što je babi milo

“BiH figurira kao mali, ali važan saveznik SAD u Evropi u kojoj raste antiamerikanizam”.

Jeste smiješno, ali tako doslovce piše u komentaru glodura sarajevskih “Dana” na udarnoj trećoj strani u broju od 16. decembra. Da je globalna moć SAD u opadanju, opšte je mjesto na koje upućuju i američki autori, ali ideja da je jedina supersila već dotle dotjerala da se u čitavoj navodno antiamerički raspoloženoj Evropi oslanja na “crnu rupu” na zapadnom Balkanu, može pasti na pamet zaista samo nekome u muslimanskom Sarajevu. Autor kolumne je očito zamislio Obamu u Ovalnom kabinetu, zabrinutog što su Kina, Rusija i Indija u usponu, a EU se okreće sebi, kako pravi novu globalnu strategiju sa mikroskopom iznad mape BiH. I najprije deprimiran što su Srbi skloniji Beogradu i Moskvi, Hrvati – Zagrebu , Vatikanu i Berlinu, a i većina Bošnjaka – Stambolu, Rijadu i DŽedi, odjednom razdragano skače i klikće: “Ali, zato su nam tu SDP koji ima vlast u nekoliko kantona i naši prijatelji Faruk, Zlaja i ostala sarajevska raja. Nema zime za SAD, osiguran je još jedan američki vijek!”

Ispad provincijske megalomanije

Ovaj ispad provincijske megalomanije inspirisala su dva događaja u Vašingtonu: sastanak PIC-a (Vijeća za implementaciju Dejtonskog sporazuma) i gostovanje Željka Komšića. Prema navodu Faruka Borića, sekretarka Klinton i njen britanski kolega Hejg izjavili su da “međunarodna zajednica mora pokazati strateško strpljenje na zapadnom Balkanu”... “Mi snažno podržavamo regionalne integracije u euroatlantske strukture”, …“dijelimo zajedničku posvećenost teritorijalnom integritetu BiH kao jedinstvene i suverene države i raspravljali smo o načinima na koje možemo pojačati naše napore, radeći zajedno sa OHR i EU”. Eto tih nekoliko diplomatskih fraza koje smo čuli hiljadu puta, glodur Dana već naslovom svoje kolumne (“Nova realnost”) predstavlja kao indikator da se međunarodna zajednica ponovo fokusira na presjecanje Bosanskog čvora. Naprotiv, formulacije, poput “rasprave o načinima da se pojačaju napori”, “zajednički rad sa OHR i EU” i “strateško strpljenje, svjedoče da SAD trenutno nemaju u planu konkretnije aktivnosti u Bosni.

Drugu komponentu “Nove realnosti” predstavlja činjenica da Komšić boravi u SAD, i to “već danima” podvlači Faruk hoteći valjda da nam kaže kako građanina Željka ozbiljnije tretiraju u Americi nego u BiH. Iole upućeni, međutim, znaju da Stejt department jako ekonomiše radnim vremenom jer vodi globalnu spoljnu politiku, a i da ozbiljni inostrani državnici nemaju vremena da “danima” sjede u Vašingtonu jer ih kod kuće čekaju ozbiljni poslovi. Vrijeme duže od dan-dva zvanični gosti u SAD obično koriste za susrete sa dijasporom, ali Željka Hrvati doživljavaju kao Bošnjaka, a Bošnjaci kao Hrvata, pa nije imao gdje da se zadrži. Nakon što mu je neki od zamjenika pomoćnika podsekretara u petnaest minuta priprijetio da se ne šali da glasa za prijem Palestine u UN, Komšić je sve preostalo vrijeme proveo kao privatni gost malog Barbalića, svog partijskog druga i bosanskog ambasadora.

Željko šamara evropske lidere

No, ne treba potcjenjivati Željkovo gostovanje u SAD jer on je na konferenciji za štampu poslije sjednice PIC-a ipak vidio Hilari Klinton i uspio da joj prenese važnu poruku da “BiH često nailazi na bolje razumijevanje SAD nego nekih evropskih zemalja”. A polaskana sekretarka mu je objasnila da je to “razumljivo jer su SAD, baš kao i BiH, pluralno i multietničko društvo”. Tako su, zaključuje kolumnista “Dana”, “Klintonova, Hejg i Komšić opalili šamar Njemačkoj i Francuskoj, odnosno tandemu Merkozi”. To je mene podsjetilo na stari vic o tome kako miš prelazeći most uporedo sa slonovima zadovoljno cijuče “Ala tutnjimo!”, a Faruka bi trebalo da podsjeti da upravo Merkelova i Sarkozi vode glavnu riječ u Briselu i da će “Željkovi šamari” sigurno pogurati BiH ka EU. Uzgred, pri opisivanju “nove realnosti” ne bi valjalo da zaboravi i da je Hejgov pretpostavljeni Dejvid Kamerun čak prije dvojca Merkozi proglasio krah multikulturalizma.

Kako često ukazuju i neki njihovi nacionalni analitičari, bošnjačka politika inače pati ne samo od hronične megalomanije i kontradikcija, nego i nedosljednosti i neuravnoteženosti. Pozivaju se na američki multikulturalizam, a u kantonima koje kontrolišu zatiru komšijske etničke i vjerske identitete. Hoće u (pretežno) hrišćansku Evropu, a srce im je negdje između Maroka i Indonezije. Osciliraju između panike zbog srpske “secesije”, hrvatskog “trećeg entiteta”, odlaska OHR-a, te raspada Bosne i uvjerenja da će neko sa strane za njihov račun dovesti u suru Srbe i Hrvate. Šire ruke prema SAD kao spasitelju, a ugošćuju aktere “11. septembra”. Svečano potpisuju Dejtonski sporazum, a onda tvrde kako je legalizovao etničko čišćenje i genocid. Traže integraciju BiH, a njene dvije trećine tretiraju kao neprijateljsku teritoriju i njihovim stanovnicima predlažu iseljenje. Gladne oči su im uprte u Svjetsku konferenciju islamskih zemalja, ali su ljuti što ništa od izdašne pomoći ne pretiče mimo onoga što je namijenjeno za gradnju džamija i mejtefa te za regrutovanje vehabija. Čak im ni “matica” Turska nije po volji jer je više zalegla za Novi Pazar nego za čitavu Bosnu.

Stara priča o Novoj realnosti

Sa takvom politikom bošnjačka elita djeluje kao da ni sama ne zna šta hoće, a kako bi to tek mogli partneri, inostrani i domaći. Utoliko u Farukovoj “novoj realnosti”, nema ništa novo, a još manje realno: Bošnjaci i dalje ne traže rješenje sa komšijama kod kuće, nego ga opet umišljaju u promjeni međunarodne konstelacije u kojoj sada Željko Komšić izrasta u balkanskog Kisindžera. Iako odani “esdepeovac”, Faruk sigurno nije htio to da kaže, ispada da je šteta što neće Željko, nego Zlatko, postati ministar spoljnih poslova.

(Press za RS, 03. 01. 2012)