Republika Srpska između Dejtona i budućnosti

Drago mi je što sam imao mogućnosti da govorim na današnjem skupu iako nisam naučnik, nekom silom prilika sam političar i to iznuđeni političar.

Pokušaću da kroz neke citate podsjetim na prošlost i da pokušamo da zajednički procijenimo budućnost. Počeo bih jednim citatom iz knjige Kratka istorija budućnosti Žaka Atalija koja bi se mogla staviti u kontekst Republike Srpske. Citat glasi: “Danas odlučujemo kakav će svijet biti 2050. god. i pripremamo ga za 2100. godinu. U zavisnosti od našeg djelovanja našu djecu dočekaće svijet u kome se može živjeti ili pakao zbog koga će nas mrziti. Da bismo im ostavili što bolje stanje moramo se potruditi, promišljati budućnost i shvatiti odakle ona dolazi i kako na nju djelovati. To nije nemoguće, istorija se pokorava zakonitostima koje podrazumijevaju da se budućnost predvidi i usmjeri“. Još jedna značajna stvar koju je Žak Atali u toj svojoj knjizi koristio, to je prolog - stihovi Lorda Bajrona koji glase: “Avaj baš sve obmana je, budućnost nas vara izdaleka, nit sjećanje mi smo svoje, nit što jesmo mislit smijemo“. Republika Srpska u protekle četiri godine i smije da misli, ima jasne i odlučne stavove i priliku da ih iznosi, a koji se odnose na primjenu Dejtonskog sporazuma kao međunarodnog ugovora čija je strana potpisnica kroz svih njegovih 11 aneksa. To je istovremeno veliki kapital Republike Srpske do koga smo došli osporavanjem nepravnog djelovanja visokog predstavnika i OHR-a kao predstavnika međunarodne zajednice. Republika Srpska je izabrala pravo za svog saveznika iz prostog razloga što jačeg saveznika nije imala. Nakon zaključenja dejtonskih sporazuma, množina je primjerena s obzirom na brojnost i obuhvatnost 11 aneksa, faza implementacije mira u BiH je veoma uspješno okončana. Nigdje na svijetu nije bilo brže i uspješnije mirovne misije, imajući u vidu da je u BiH vođen krvavi četvorogodišnji građanski rat. Međutim, to ne smeta međunarodnoj zajednici da i dalje u rezolucijama Savjeta bezbjednosti stanje u BiH podvodi pod poglavlje 7 Povelje Ujedinjenih nacija, gdje se govori o prijetnji bezbjednosti i miru u svijetu. Sve to uz činjenicu da je BiH od početka ove godine nestalna članica Savjeta bezbjednosti.

Mora se znati da u nacionalno izmiješanoj BiH, pokret za stvaranje muslimanske nacionalne države uz neugaslo bliže i dalje istorijsko sjećanje, biva podloga za građanski rat. Ni tada kao ni sada nije bilo skrivalica.

Morali bismo se vratiti i na početak BiH krize sa početka devedesetih godina. U nametnutom rastakanju Jugoslavije muslimansko vodstvo u BiH je vidjelo šansu da stvori državu po mjeri i sa dominacijom muslimana-bošnjaka kao naroda. Ti ciljevi su bili jasno naznačeni u djelima Alije Izetbegovića i tu se ništa nije promijenilo. Mora se znati da u nacionalno izmiješanoj BiH, pokret za stvaranje muslimanske nacionalne države uz neugaslo bliže i dalje istorijsko sjećanje, biva podloga za građanski rat. Ni tada kao ni sada nije bilo skrivalica. Želja za dominacijom nad druga dva konstitutivna naroda nije mogla dovesti do drugačijeg ishoda.

Zašto je pospješivan raspad Jugoslavije kad se ona mogla i održati? Opet jedan citat Đanija De Mikelisa tadašnjeg ministra spoljnih poslova Italije, koji je skoro posvjedočio: “Da me neko u novembru 1989. u vrijeme pada Berlinskog zida pitao koja će prva od istočnoevropskih zemalja ući u Evropu, ja bih odgovorio Jugoslavija. To je bilo izvodljivo, rat je mogao da bude izbjegnut, međutim Evropa je potom odlučila da ne učini ono što je mogla, što je išlo na ruku Tuđmanu i Miloševiću čija je odgovornost za rat podjednaka i kasnije navelo i Bosnu da zatraži nezavisnost, što je neizostavno vodilo građanskom ratu.“

BiH je došla do nezavisnosti na osnovu dvije stvari - falsifikata i prevare i interesantno je da su i falsifikat i prevara bili javno obznanjeni i da nije bilo nikakvih dilema. Falsifikat se odnosio na rezultate referenduma koji je održan 29. 2. i 1. 3. 1992. godine kada se skoro dvije trećine ili nešto manje od dvije trećine građana BiH izjasnilo o nezavisnosti BiH. Svi smo mi bili ovdje svjedoci, a neki i sudionici te politike. Tada se Srbi nisu izjašnjavali na referendumu ali to ne smeta bošnjačkim istoričarima, pravnicima, naučnicima da kažu da je taj referendum bio legitiman, a da bi svaki danas referendum u Republici Srpskoj, pa i o pitanju da li ste za podršku Republici Srpskoj i njenom suprotstavljanju nepravnom djelovanju visokog predstavnika bio nezakonit?

BiH je došla do nezavisnosti na osnovu dvije stvari - falsifikata i prevare i interesantno je da su i falsifikat i prevara bili javno obznanjeni i da nije bilo nikakvih dilema. Falsifikat se odnosio na rezultate referenduma koji je održan 29. 2. i 1. 3. 1992. godine kada se skoro dvije trećine ili nešto manje od dvije trećine građana BiH izjasnilo o nezavisnosti BiH.

Doprinos koji je dala i Badinterova komisija za nezavisnost BiH ne može se izbjeći, mada je ona tražila izjašnjavanje svih građana BiH bez razlike, o nezavisnosti i da to bude pod međunarodnim nadzorom. Taj krnji referendum je bio osnova tadašnjoj hrvatsko-muslimanskoj vlasti da proglasi nezavisnost i zatraži međunarodno priznanje. Sve je išlo ekspresno, da bi već u aprilu krenulo priznavanje, a u maju i prijem BiH u Ujedinjene nacije. Kada je ostvario taj svoj cilj Izetbegović je krajem maja i formalno odustao od svog potpisa na Kutiljerovom planu. To je bio drugi dio, jer je Kutiljerov plan bio uslov da BiH postane međunarodno priznata kao država. Prihvatajući Kutiljerov plan u martu, on ga je vukao sve do kraja maja kada je BiH već bila međunarodno priznata kao nezavisna država, da bi onda definitivno i formalno odustao od tog plana. Na taj način je zaokružio postavljanje scene ze građanski rat, jer je rekao da će žrtvovati mir da bi dobio državu – islamsku državu, koju je dobio svojim djelima. Zato su mu trebale muslimanske žrtve zašto je našao saveznike i na srpskoj strani u BiH. Izetbegović je jasno zamislio stvaranje islamske države sa muslimanskom većinom, uz demokratski paravan – jedan čovjek-jedan glas. U svojim radovima Izetbegović jasno kaže da „islamska država nije moguća bez islamskog društva, odnosno da je ostvariva samo tamo gdje su Muslimani apsolutna većina stanovništva.“ I tada i sada u BiH Srbi i Hrvati čine natpolovičnu hrišćansku većinu, ali to ne smeta islamskim lobistima poput Mortona Abramovica i DŽemsa Kupera da je prikazuju kao većinsku muslimansku državu. BiH nakon rata egzistira kao neproglašeni protektorat i država zarobljena od strane pukih zapadnih karijerista okrenutih održavanju privida nestabilnosti, podržavanih od strane bošnjačkih faktora koji su u njima našli instrument za ostvarivanje Izetbegovićeve politike i ostvarivanje nepromijenjenih ciljeva kao što kaže Reis Ulema efendija Cerić: „Svi narodi iz bivše Jugoslavije su stvorili svoje nacionalne države, jedino to još nemaju Bošnjaci“. I to je i danas prisutno na sceni BiH. Sada se postavlja pitanje: Da li ono što je rasturilo bivšu Jugoslaviju – princip višenacionalne države – može da održi BiH. Pa i to je samo privid, jer je nemoguće održati BiH na principu na kome se raspala Jugoslavija. To je samo djelimična taktika, jer uporedo za tim idu nesmanjeni zahtjevi i pokušaji za centralizacijom i pokušaji unitarizacije države sa Bošnjacima kao većinskim narodom. Poslijeratno djelovanje međunarodnih predstavnika u BiH u okviru institucije visokog predstavnika i kroz OHR bilo je u najvećem dijelu suprotno međunarodnom pravu i pristrasno u korist Bošnjaka, nametanjem zakona i institucija kojima se stvara unitarna država. Dejtonska BiH je skup dva nacionalna entiteta, od kojih je Federacija BiH dvonacionalni, a Republika Srpska jednonacionalni entitet. Tako je BiH strukturisana u Dejtonu i tako je to u međunarodnom ugovoru koji se mora poštovati. Hrvati u BiH su bili poslušnici politike vlasti Republike Hrvatske. Tuđman ih je 1992. uputio na muslimansko-hrvatski referendum za nezavisnost BiH, zatim ih je 1994. natjerao na Vašingtonski sporazum kojim je formirana hrvatsko-muslimanska Federacija, primorao na Dejtonski sporazum kojim je poništena bitna odrednica Vašingtonskog sporazuma, a to je konfederacija i muslimansko-hrvatske federacije sa Hrvatskom. Da o tim pitanjima danas odlučuju BiH – Hrvati, ništa ne bi prihvatili, to su nam neki dan i potvrdili. Kao što nisu prihvatali dosadašnju politiku dosadašnjeg hrvatskog predsjednika Stipe Mesića kojim je veličao državnost BiH u korist Bošnjaka, pa zbog toga u deset godina mandata nijednom nije bio u mjestu sa hrvatskom većinom u BiH, ali je zato svečano dočekivan u Sarajevu, Bihaću i Tuzli uz plakete i zahvalnice.

Rezultat politike Republike Hrvatske prema Hrvatima u BiH zarad ostvarenja svoje nezavisnosti i zarad evroatlantskog puta je rapidno osipanje naroda i slabljenje političkog uticaja Hrvata u BiH. Došlo je do toga da su BiH hrvatski političari, politički prvaci tražili od Zagreba da ih prestane braniti. Hrvati danas jasno izražavaju svoj stav da je minimum političkih zahtjeva koji oni imaju treća federalna jedinica i to jasno kažu. Da kažemo da je tu bilo i malo naše podrške, jednostavno da ih oslobodimo i da im kažemo da je sve legitimno i da se o svemu može u miru razgovarati i da nema nijedne tabu teme kao što kaže g-din Milorad Dodik, o kojoj se ne može razgovarati u BiH. Predsednik FK Barselone Žoan Laporta kaže: „Koristeći uticaj FK Barselone osnovaću političku partiju koja će se boriti za secesiju Katalonije od Španije, a da Katalonija ostane u EU“ i to nikome ne smeta.

Rezultat politike Republike Hrvatske prema Hrvatima u BiH zarad ostvarenja svoje nezavisnosti i zarad evroatlantskog puta je rapidno osipanje naroda i slabljenje političkog uticaja Hrvata u BiH.

Ovde se postavlja pitanje kojim putem ide srpska politika u BiH, ona Republike Srpske, ali i Republike Srbije kao potpisnika i garanta međunarodnog ugovora. Srbija se mora paziti i voditi računa o tome da ne upadne u „hrvatsku zamku“, jer to je ona situacija koja neće moći doprinijeti stabilnosti BiH. Srbija ničim neće moći zadovoljiti Bošnjake, jer ne možete zadovoljiti nekoga ko je nezadovoljiv i to je ta situacija koju imamo. Isto tako u ovom kontekstu regionalnih odnosa treba gledati kakva je uloga Turske. Turska je shvatila da skoro pa nikad neće postati članica EU i to je sasvim razumljivo. Nije to mogla biti ni prije dvadeset godina, ne može biti ni danas, neće biti ni za dvadeset godina kad bude još više islamizovana u odnosu na današnje vrijeme. Pošto je Turska to shvatila, ona sad dolazi u situaciju – sad ću ja za ono „privilegovano partnerstvo“ koje mi nudi EU, formirati svoju interesnu sferu. Interesna sfera biće države i oni ne kriju da to kažu: Makedonija, Albanija, Kosovo, BiH. Kažu imaju milioni ljudi u Turskoj koji vode porijeklo iz tih krajeva, ali ne ograničavaju se samo na taj prostor, nego idu i dalje prema bivšim sovjetskim republikama sa muslimanskim stanovništvom, pa možda čak i prema Siriji. Onda će na bazi te svoje interesne sfere, Turska ulaziti u pregovore sa EU, povećavati svoju specifičnu težinu i to je legitimno. To uopšte nije problem i mi ne bunimo se protiv takve politike, ali se bunimo protiv toga da Turska vodi dominaciju i dominirajuću ulogu u BiH, jer nju zanimaju samo bošnjački interesi i to otvoreno kažu. Njih ne zanima BiH kao država tri konstitutivna naroda, kao država nastala međunarodnim ugovorom koji je uzgred rečeno jedan od najznačajnijih dokumenata međunarodne zajednice nakon Drugog svjetskog rata izuzimajući Helsinški dokumenat. Zaboravlja se ko snosi odgovornost za otvaranje krize u BiH i za rat u BiH, jer i Kutiljera kad su pitali da li bi se desio rat, on je rekao: “Izetbegović je prihvatio plan samo da bi udovoljio Evropi, a onda je od njega odustao da bi zadovoljio Amerikance koji su ga ohrabrivali da to uradi. Da nije osporen taj plan, onda ne bi bilo rata ni Srebrenice.“ To samo govori da često zaboravljamo situaciju i da smo često u defanzivi u nekim situacijama koje nam daju priliku da možemo jasno iznositi svoje stavove pri tome ne htijući da spriječimo bilo koga da takođe iznosi svoje stavove. To podrazumijeva i kulturu dijaloga i toleranciju i mirno rješenje. Neka taj dijalog traje narednih pedeset ili sto godina nije problem, jer sve što imaju drugi narodi moraju da imaju i narodi u BiH i sve što imaju drugi u međunarodnom pravu, treba da ima i BiH.

(Izlaganje na skupu "Republika Srpska - 15 godina Dejtonskog sporazuma")