Šemso i mudžahedini

(Press)

Čitam u petak u „Oslobođenju“ intervju sa Šemsudinom Mehmedovićem, narodnim poslanikom protiv koga se vodi istraga zbog sumnje da je izvršio ratni zločin. Konkretno, postoje svjedoci koji tvrde da je ovaj veteran SDA, prvoborac ABiH i ratni šef policije u Tešnju zatvarao i maltretirao srpske civile, sarađivao sa mudžahedinima i od njih kao ratne trofeje na poklon primao odrubljene glave zarobljenih srpskih vojnika. Ali, sumnja je ipak samo sumnja, istraga tek treba da utvrdi činjenice, pa onda dolazi eventualna optužnica i naposlijetku suđenje, koje treba da pokaže da li je Šemso kriv ili nevin. Ne treba se povoditi za praksom njegovih saboraca iz odjela za propagandu ABiH, koji su početkom rata, bez ikakavog osnova, proširili laž da su srpski ministri u Foči igrali fudbal sa lobanjama muslimanskih žrtava. I danas srećem bošnjačke rodoljube koji su toliko uvjereni da je to istina kao da su svojim očima gledali. Zadržimo se zato samo na onome što je Mehmedović sam ispričao za Oslobođenje ...

„Kao i u ostale dijelove BiH i u Tešanj je došla jedna grupa stranih vojnika, plaćenika, islamskih ratnika, mudžahedina, zovite ih kako hoćete, koji su željeli da se stave na stranu Armije BiH, na stranu odbrane od agresije. Ja nisam mogao ignorisati te ljude. To su živi ljudi. Nisam mogao da kažem: ne želim nikakvu saradnju sa njima, Ali, prvo što sam im rekao jeste da moraju poštovati zakone BiH. Ko god hoće braniti BiH – izvolite, linija je tamo, stavite se na raspolaganje Komandi operativne grupe odnosno u početku Štaba TO, i završena priča“ – precizirao je Šemso i izazvao nejasnoće.  

Prije svega, nema osnove da te uvezene borce „naziva kako ko hoće“. Da su to bili „strani vojnici“, značilo bi da su pripadali regularnim jedinicama neke inostrane armije, bili bi u prepoznatljivim uniformama i došli bi na bazi nekog oficijelnog sporazuma između BiH i odgovarajuće države. Da su bili „inostrani plaćenici“, odnosno nešto kao francuska legija stranaca, neko ih je morao i platiti, a pošto tzv. psi rata skupo naplaćuju svoje usluge, tokovi novca bi ostavili vidan trag prema budžetu BiH ili ka lokalnom samodoprinosu u Tešnju. Indikativno je da se Šemso pravi nevješt kada tek u trećem pokušaju uspijeva da pogodi da su to zapravo bili „islamski ratnici“ ili „mudžahedini“, iako dobro zna da se radilo o međunarodnim islamskim teroristima kojima je BiH bila tranzit za kasnije ciljeve po Zapadnoj Evropi i Americi.

Zatim, neće biti da su ti islamski dobrovoljci u borbi protiv nevjernika u Tešanj došli „kao i u ostale dijelove BiH“. Oni nisu slučajno nabasali baš u Tešanj nego ih je neko znalački usmjeravao na područja gdje će, kao braća po vjeri, biti posebno srdačno dočekani, osjećati se kao kod kuće, svoji među svojima, a spolja gledano ostati najmanje primijećeni. Tako mudžahedini nisu došli u Sarajevo da se pred kamerama CNN bore za proboj obruča, nego u Tešanj, koji je imao visoke reference kao jedan od četiri punkta u kome je paralelno diskretno formirana vjersko-nacionalna SDA. Tešanj je bio i mjesto koje je Alija izabrao za obračun sa svojim potpredsjednicima Adilom (Zulfikarpašićem) i Tunjom (Muhamedom Filipovićem) zbog toga što su kritikovali islamski fanatizam u stranci. A iz ovog gradića – ćorsokaka, potiče i Alijina partijska uzdanica i vječiti član najužeg rukovodstva SDA - Mirsad Ćeman.

Dalje, tu je i ona neizostavna bošnjačka glupost da je „priključivanje ABiH značilo i odbranu BiH od agresije“. Šemso, nažalost, nije izuzetak među svojim sunarodnicima koji listom umišljaju da je armija u kojoj je na kraju rata bilo manje Srba i Hrvata nego mudžahedina mogla da bude bilo šta drugo doli muslimanska armija koja je ratovala protiv srpske i hrvatske vojske, a VRS i HVO su takođe branile (određene dijelove) BiH. Štaviše, ta „ABiH“ je, da bi se izborila za četvrtinu teritorije BiH, morala da osvoji Cazinsku krajinu, koju je branila jedna druga takođe muslimanska armija APZB. 

Pa onda, ako Šemso već tvrdi da su ti „strani vojnici“ došli u Tešanj „kao i u ostale dijelove BiH“ da se „bore protiv agresije“, pa je sve tako normalno, legalno i legitimno, zašto onda ima potrebu da se pravda: „Nisam ih mogao ignorisati. To su živi ljudi. Nisam mogao da kažem da ne želim nikakvu saradnju sa njima.“ To da su mudžahedini u Tešanj došli živi, a ne mrtvi, zaista nije potrebno da nas Šemso uvjerava, jednako kao što je suvišno da objašnjava da ih kao šef policije nije mogao ignorisati. A nema sumnje i da je od sveg svog (muslimanskog) srca prihvatio pomoć u nevolji od braće po islamu iz dalekog svijeta, a protiv kaurskih agresora iz komšiluka.

U tom kontekstu ne izgleda baš uvjerljivo da je Šemso, umjesto da im „nazove maksuz selam“, „prvo rekao da moraju poštovati zakone BiH“. Tu je vjerovatno i nastala kobna zabuna, jer domaćin, pošto još nije bio izmišljen bosanski jezik, nije htio da govori na mrskom srpskom, a navodno nezvani gosti su opet znali samo arapski. Tako braća iz Tunisa, Jemena, Alžira i sl. naravno nisu shvatila da domaći zakoni ne predviđaju da se zarobljenicama otkidaju glave. I jedino su, izgleda, shvatili kada im je Šemso rekao: „Ko hoće da brani BiH – linija fronta je tamo, pa izvolite“, zato što je išaretom pokazao pravac i dodao njima razumljivo – bujrum.               

 Posebno je zanimljivija ona polurečenica na kraju citata iz Oslobođenja gdje Šemso veli „i završena priča“, a onda sam otvara seriju smislenih i besmislenih pitanja:

„Ko je odsjecao glave i kome je odsjecao – ja ne znam i ne želim ni sada u tome da učestvujem, kao što nisam ni tada. Ne sporim da je bilo ružnih stvari i da je bilo i ono čega nije smjelo biti.“  Pošto Šemso, eto, ne zna da su mudžahedini bili ti koji su sjekli glave i da su glave bile srpske, nego je, po njemu, možda bilo i obratno, on nastavlja u kondicionalu: „I ako su mudžahedini uradili nešto loše, to nije pitanje za mene nego za njih i one kojima su bili potčinjeni.“ Ali, možda, to ipak jesu pitanja upravo za ondašnjeg i tamošnjeg šefa policije Šemsu, jer mudžahedini u Tešanj nisu padobranom pali s neba i on sigurno dobro zna i od koga ih preuzeo i kome ih je predao.

A onda dolazi ono glavno Šemsino: „Ali, evo sada ja pitam: po čijem zadatku su mudžahedini pravili snimke svojih zločina i kako su fotosi stigli u ruke MUP-a RS?“ Elem, nije toliko problem što su zločini počinjeni nego što o tome postoje dokumenti. I što je još gore, Šemso sumnja da su neki od mudžahedina potajno radili za srpsku stranu.               

Uzgred, narodni poslanik Šemsudin Mehmedović je na predstojećim stranačkim izborima  kandidat za predsjednika SDA. Mašala Šemso!