Slučaj „Prilepin“ - RS kao uporište rusofilije ili igračka rusofoba?

Da se, nekim slučajem, bilo koji obični smrtnik iz Rusije zatekao u RS nakon zabrane ulaska u BiH piscu Zaharu Prilepinu, 23. avgusta, stekao bi utisak da je većina političkih predstavnika Srpske spremna da za bratstvo sa „matuškom“ bespogovorno stavi ruku u vatru, fotelju na kocku, a službeni „audi“ pod znak pitanja.

Retorika obje strane bila je takva da bi neupućeni posmatrač pomislio kako je samo stvar sata ili, eventualno, dana kada će gruba greška biti ispravljena, a Prilepin, uz izvinjenje, pozvan da dovrši kafu u beogradskom hotelu „Moskva“ i krene u Banjaluku, te konačno održi privremeno otkazano književno veče.

Ali, avaj, sve se završilo na pustim riječima. Ispostavilo se nijedan od dva bloka u RS, mada birače u aktuelnom predizbornom periodu ubjeđuju da se „zvijeri boje ove vatre koja trag im prati“, nije u stanju da od misterioznog „centra moći“ u gradu pored Miljacke dobije elementarno objašnjenje o razlogu Prilepinovog zaustavljanja na Drini, a kamoli da zlobnike disciplinuje i razbuca.

Od više desetina reakcija na kompletan slučaj, za poznavaoce vještine „čitanja između redova“ najupotrebljiviji su bili istupi jedne od „udarnih pesnica“ vlasti u RS. Ne, nije riječ o Staši Košarcu ili Nikoli Špiriću, čak ni o nizu analitičara zaduženih da u svakom zlu po vladajući blok pronađu nešto dobro za trio SNSD – SP – DNS. Naprotiv, radi se o Draganu Mektiću, kojeg pomjeranje sa pozicije šefa izbornog štaba SDS-a ne sprečava da do 7. oktobra, u furioznom ritmu, nastavi da nanosi nemjerljivu štetu Savezu za pobjedu. Do te mjere da će, nakon svega, prikladnija završna riječ o nazivu koalicije biti „promašaji“ – kadrovski, prije svega, sa „intelektualcem“ iz Prnjavora na počasnom prvom mjestu liste negativne selekcije.

Ne zna se šta je bilo stupidnije u njegovim izjašnjavanjima o ovoj situaciji, da li početni pokušaj da se predstavi kao potpuno neupućena osoba ili kasnija namjera da zaigra na kartu „prepredenjaka“ koji je nadmudrio političke konkurente iz RS. Na startu afere, lažni „naivac“ je sve opisao kao potpuno samostalnu akciju Obavještajno-bezjednosne agencije BiH.

– Morate pitati njih zbog čega je Prilepinu zabranjen ulazak u BiH. Nisam ni ja znao. Otkud znam koga oni drže na listi. Nisam bio u Sarajevu, nisam u toku. Mogu da pretpostavljam neke stvari, ali odakle mi potreba da to radim – rekao je Mektić, u prvi mah.

Ali, budući da ovaj diletant nije u stanju da dugo drži jezik za zubima, čak ni kada je to „korisno“ za gadosti čiji je akter, brzo je otkrio karte.

– Prilepin je rekao da je od 20 do 30 puta bio u BiH. Samo je registrovano da je 2017. ušao u BiH. Imamo saznanja kako je ulazio – tako da ne bude prijavljen na graničnim prelazima. Sastajao se ovdje s ljudima i razrađivao planove kako treba uništiti i rasturiti opoziciju u RS. Posljednji sastanak je bio u Andrićgradu i na njemu su bili i Dodik i Emir Kusturica. Čak se nije libio ni puške. Ratovao je u Čečeniji, Ukrajini i tako dalje – rekao je Mektić.

Sklon uveseljavanju osoba sa sličnim mentalnim sklopom, koje je moguće zamisliti kako slušaju ministrove „pošalice“ sjedeći na gajbama piva ispred neke STR, on je napravio novi iskorak u toj mizernoj disciplini. To je učinio opisujući svoj posljednji sastanak sa ruskim ambasadorom u BiH Petrom Ivancovom, uz tvrdnju da ga je diplomata „detaljno ispitivao da li daje posljednji potpis“ da neka osoba uđe na famoznu bh. „crnu listu“ lica kojima nije dozvoljen ulazak u zemlju.

– Nisam mu želio odgovoriti. Čak sam mu odgovorio tako da se može steći dojam kao da ja dajem posljednji potpis – kaže Mektić.

Budući da ministar nema običaj da sopstvene spektakularne tvrdnje potkrepi bilo kakvim dokazima, filmskom režiseru Emiru Kusturici nije bio problem da demantuje Mektićeve „dimne bombe“, te da ih svede na stari mehanizam, neupotrebljiv u bilo kojem pravosuđu na svijetu – „tvoja riječ protiv moje“.

– Taj Mektić je naučio da laže i izgovara besmislice, poput tih da su se Prilepin i Dodik nekada sreli i to još u Andrićgradu, gdje su kovali planove da ruše opoziciju. Pa tako, taj Mektić kaže da su se Dodik i Prilepin, a eto izgleda i ja s njima, sreli u Andrićgradu. Nikada Dodik nije bio sa Prilepinom u Andrićgradu, i mislim da se nikada u životu nisu ni sreli, ali za Andrićgrad odgovorno tvrdim da nisu – rekao je Kusturica.

Generalno, u čitavoj priči, vladajuće stranke su solidno iskoristile ovog „keca na desetku“. Mada je to najmanje bitno u svemu, prikupile su solidniji broj predizbornih poena, iako se radi o situaciji koja je više odjeknula na medijskoj i političkoj sceni RS, nego u široj populaciji Srpske. Materijala za ofanzivu vlasti nije manjkalo, pa je članica Zajedničke komisije za odbranu i bezbjednost Parlamentarne skupštine BiH Dušanka Majkić (SNSD) zaključila je da je Mektić „idejni tvorac zabrane ulaska ruskog književnika u BiH“, te da je svom stranačkom kolegi i direktoru Službe za poslove sa strancima Slobodanu Ujiću „objasnio šta treba da uradi“ kada je riječ o Prilepinu. Generalni sekretar Službe predsjednika RS Siniša Karan naveo je da se u slučaju zabrane ulaska radi o „malom bezbjednosnom i obavještajnom puču u BiH“.

Na kraju, poentirao je Milorad Dodik, dodijeljujući već drugog dana afere orden piscu iz Rusije.

Za to vrijeme, opozicionari na nivou Srpske, koji su istovremeno i dio većine u bh. institucijama, bili su totalno zatečeni. Osim grotesknog Mektića, u glavnim rolama njihovog igrokaza „50 nijansi sive“ našli su se vodeći PDP-ovci, Mladen Ivanić i Igor Crnadak. Blijedom rečenicom da očekuje „jasan stav nadležnih organa“, srpski član Predsjedništva BiH je tutnuo vruć krompir u ruke ministru spoljnih poslova BiH iz vlastite partije. Crnadak je odmah požurio da sve proslijedi Izvršnom obavještajnom odboru BiH, a članovi tog tijela, inače koalicioni partneri šefa diplomatije, brzo su raskrinkali njegovu muljažu, bilo direktnom porukom da su nenadležni, poput Vjekoslava Bevande, bilo karikaturalnim objašnjenjem da ni nakon par dana nisu dobili „dopis kolege Crnatka“, kao što je učinio Mirko Šarović, inače zaposlen u istoj zgradi Savjeta ministara. U finišu, sve se svelo na Crnatkovo nadgornjavanje sa Dodikom o tome ko je pozvao ruskog ministra inostranih poslova Sergeja Lavrova da posjeti RS i BiH 17. septembra, kao da je to od presudnog značaja nakon ove poprilične bruke SZP-a.

Međutim, ako se sfera srpsko-ruskih odnosa sagleda na način koji nadilazi konkretan slučaj „Prilepin“, ispostavlja se da nevinih, naprosto, nema. Posebno ukoliko se ima u vidu činjenica da dva dokumenta sa najvećim intenzitetom antiruske intonacije u BiH u novijem periodu imaju potpise vodećih političara vlasti i opozicije u Srpskoj – Milorada Dodika i Mladena Ivanića. U javnosti RS prošao je prilično nezapaženo 19. izvještaj Republike Srpske Savjetu bezbjednosti UN. A u Dodikovoj „sitnoj knjizi“ iz aprila ove godine, upućenoj genseku Antoniju Guterešu, zaista se ima šta pročitati, jer je malo svježih primjera takvog „pranja“ srpskih političara od bilo kakve veze sa Rusima kao u tom tekstu sa 31 stranicom. Za ovu priliku, dovoljno je navesti naslove poglavlja izvještaja, kao što su: „Navodi o militarizaciji RS pod ruskim uticajem nemaju nikakvu činjeničnu osnovu“, „Policija RS nikada nije prošla kroz rusku obuku“, „Policija RS ima redovne obuke sa američkim oružanim snagama i evropskom policijom, a ne sa ruskim personalom“ ili „RS je na čelu evropskih integracija u BiH“. Da se „Vlasi ne sjete“ o čemu je riječ u ovim izlivima vjernosti vašingtonsko-briselskoj agendi, tu je tek jedan kritički segment o „američkom uticaju na izbore i medije u BiH“.

S druge strane, i opozicionari imaju adute u ovoj trci, o čemu svjedoči Ivanićev glas za usvajanje Strategije spoljne politike BiH za period 2018 – 2023. iz marta ove godine. U tom dokumentu, između ostalog, piše da BiH treba da „aktivno prati zajedničku spoljnu i bezbjednosnu politiku EU“ i da bi u tom smislu trebalo „unaprijediti sistem pridruživanja spoljnopolitičkim izjavama i restriktivnim mjerama EU prema trećim zemljama i subjektima”. A to znači samo jedno – osnovu za pridruživanje BiH zapadnim sankcijama Rusiji u budućnosti, ma koliko Ivanić proglašavao ovaj tekst „načelnim“, a pomenutu intenciju Strategije kvalifikovao kao „podmetanje“ političke konkurencije.

Sve u svemu, iako istraživačima javnog mnenja u BiH i RS do sada nije bio u fokusu odnos Srba s ove strane Drine prema Rusiji, svi neformalni uvidi pokazuju izrazito većinsko prorusko raspoloženje u Srpskoj i naglašenu distancu prema SAD, NATO-u, pa i EU. To ne mogu promijeniti ni bizarni pokušaji niza inače kompetentnih kritičara aktuelne vlasti u RS – da slučaj „Prilepin“ potcijene besmislenim i neutemeljenim poređenjima sa zabranom drugom piscu, Tanji Stupar Trifunović, da nastupi na „Kočićevom zboru“, ili čak sa slučajevima napada na novinara Vladimira Kovačevića ili smrću Davida Dragičevića. Komparacije su deplasirane, jer je i Zaharu i Tanji bilo mjesto pred banjalučkom publikom, kao što je odgovornim za premlaćivanje Kovačevića i Davidovu smrt mjesto iza rešetaka.

A pogotovo je uzaludno Prilepinu osporavati reputaciju najpoznatijeg i najvažnijeg savremenog pisca iz Rusije, uz nebuloze o „ratniku“ – kao da su se Hemingvej ili Malro libili kontakta sa rovovima i puškama i kao da ima nešto sporno u njegovom boravku u uniformi u Čečeniji ili Donjecku, jer je prva teritorija u sastavu Rusije, a druga joj pripada po svakom mogućem pravu, osim haškog, naravno. Konačno, tu su i besmislice o Prilepinovom članstvu u Nacional-boljševičkoj partiji, koja, uzgred, u Rusiji ne djeluje od 2007. godine, kada je zabranjena. Zahar se od tada, sve do 2012, pojavljivao na skupovima ruske opozicije, a Putinu se približio nakon 2014, kada je Moskva stala iza proruskih težnji u Krimu i Donbasu. To dovoljno govori da nije riječ o nikakvoj marioneti, niti ekstremisti, već o čovjeku koji misli svojom glavom i koji, da ludilo bude kompletno, nije sporan kao posjetilac Njemačke ili Francuske, ali jeste kao putnik u BiH!?

Napokon, ovdje nije presudan jedan čovjek, već spoznaja da političke elite RS, i vladajuće i opozicione, uopšte ne prate rezone vlastitog naroda. Reći za njih da su rusofili ili rusofobi, bez obzira na različite sisteme vrijednosti, bio bi kompliment, jer bi to značilo da je riječ o ljudima sa uvjerenjima, a ne o kalkulantima koji misle da su užasno lukavi pokušavajući da providno i amaterski balansiraju između velikih sila. A u dva bloka u RS uvjerenja ima upravo onoliko koliko u slučaju predsjednika NSRS Nedeljka Čubrilovića ima poznavanja Prilepinovog opusa.

– Kako neko može da ugrozi nekoga čitajući pjesme – upitao je Čubrilović i „ostao živ“, pronalazeći nepostojeći poetski dio u bibliografiji ruskog prozaiste.

Malofejev pušten niz vodu

Prije likovanja nad situacijom sa Prilepinom u kojoj su se uvjerljivije snašli, i u vladajućem bloku morali bi da se suoče sa kompromitujućim balastom u fahu srpsko-ruskih odnosa. Iako su ubijeđeni da je to teren na kojem su neprikosnoveni, iz vladajućih struktura RS, recimo, nije stiglo nikakvo reagovanje kada je Konstantinu Malofejevu, na isti način kao Prilepinu, samo na aerodromu u Banjaluci, 30. maja ove godine zabranjen ulazak u BiH.

A čovjek je sve, samo nije obični državljanin Rusije, budući da slovi za „Putinovog Sorosa“.

Odnosno, milijardera koji je, prema paraoničnim teorijama zapadnih i domaćih rusofoba, zadužen da stvori moćnu prorusku medijsku mrežu u regionu, što se do sada nije desilo. Ali se jeste dogodilo to da Mektić Malofejevu naknadno pripisao „pranje novca“, a kreatori zavjera iz sličnog miljea nerealizovanu namjeru da kupi obveznice RS, vrijedne 200 miliona evra. I sve je prošlo uz potpuni muk aktuelnih „junačina“ iz vlasti Srpske, vrlo glasnih u slučaju „Prilepin“.