Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska | |||
Šta učiniše Turci |
četvrtak, 23. decembar 2010. | |
(Press za RS, 14.12.2010) Šta bi sa turskom diplomatijom na zapadnom Balkanu? Kao što se iznenada pojavila početkom godine, tako se negdje tokom izbora naglo i povukla. Odavno nam nema u goste ni Davutoglua, ni Erdogana ni Gula u Sarajevu, niti bošnjački lideri odlaze u „Stanbol na Bosforu“. Da li se to može objasniti samo činjenicom da je „čovjek za vezu“ Haris Silajdžić neočekivano, a ubjedljivo izgubio izbore za Predsjedništvo BiH, pa sada nema ko da organizuje naizmjenične posjete? Ili je nediplomatski otvorena podrška kandidatu gubitniku pokvarila opdnose sa kandidatom pobjednikom? Vjerovatno da ima i jednog i drugog, ali za Silajdžića kao menadžera bi se lako našla zamjena, a i potcjenjivanje izbornih šansi Alijinog sina nije teško popraviti s obzirom da je tokom rata u BiH ženski dio familije Izetbegović upravo u Turskoj našao toplo izbjegličko utočište. Dakle, pravi razlog turskog povlačenja iz BiH moralo bi ipak biti nešto krupnije. Problem nije bio samo u tome što su pogrešno tipovali na Silajdžića, nego mnogo više u tome što je njegov izborni fijasko pokazao da mi otvorena podrška „porte“ nije obezbijedila glasove birača. Da će drugi pohod Turske na Bosnu izazvati otvoren otpor Srba i uzdržan stava Hrvata, možda su mogli i računati, ali sigurno ne i na manjak entuzijazma kod samih Bošnjaka.
Već tokom onog legendarnog Davatogluovog predavanja u Sarajevu kada je turski ministar spoljnih poslova srednjovjekovnu osmansku okupaciju Bosne opisao kao „uspješnu priču koju treba obnoviti“, bošnjačka publika je reagovala podijeljenim osjećanjima. Jeste turski emisar probudio svjest o prisnim vjerskim i kulturnim vezama za vojno-politički moćnom regionalnom silom, jeste dirnuo u staru nostalgiju za begovatom, jeste podstakao fantazije čak o nekoj dalekoj matici i rezervnoj domovini. Nisu, međutim, izostale ni određene rezerve. Uključivanje turske diplomatije kao glavnog aktera u rješavanju problema dejtonske Bosne, Bošnjaci su procjenili kao povlačenje iz igre ne manje naklonjenih, ali neuporedivo jačih igrača poput u SAD i EU. Zatim, u toj zamjeni uloga prepoznali su dugoročno udaljavanje BiH od evropskih integracija iz kojih je Turska po svemu sudeći trajno isključena. Dalje, predvidijeli su da će njihovu tursku vezu komšije protumačiti, a Zapad shvatiti kao, prije svega, islamsku vezu i da će ona tako poslužiti kao argument za dalju disoluciju BiH. Napokon, bosanski muslimani su još od sloma Osmanske imperije bili stigmatizovani kao „poturice“ odnosno kao prevjernici i izdajice, i tim bremenom su i danas dijelom opterećeni, barem u istoriografiji i literaturi hrišćanske okoline. Zbog daleke osmanske okupacije, Turci su za Srbe arhetipski neprijatelji, a srpska nacija se istorijski afirmisala kroz ustanke protiv ovog viševjekonog okupatora. Taj arhetip je bio prizivan i tokom mobilizacije u građanskom ratu 92–95, ali i u socijalističkoj BiH u nekim ruralnim sredinama i Srbi i Hrvati su, po tradiciji i bez negativnog predznaka, Muslimana oslovljavali sa Turčin. Obnavljanje tursko-bošnjačkih veza sigurno bi oživjelo ovu identifikaciju i dirnula u dugo osporavanu nacionalnu posebnost na koju su Bošnjaci plaho osjetljivi. Podijeljene emocije bošnjačkog naroda prema turskom mogu se danas prepoznati i po tome što svaku identifikaciju sa Turcima doživljavaju kao uvredu, ali i vrlo žučno reaguju na svaku ružnu riječ o Turcima kao da se radi o rođenoj braći. Dobra ilustracija te ambivalencije jeste mlaka podrška turskoj spoljnopolitičkoj ofanzivi na BiH, koja je, istovremeno, praćena žestokim kritikama svih onih koji u tome prepoznaju neoosmanizam.
„Turski povratak na Balkan“ obuhvatio je i Rašku u Srbiji, ali je tamo proizveo nešto drugačije posljedice. Dok Izetbegović jr., Lagumdžija i Tihić nisu podijelili Silajdžićevo oduševljenje za približavanje Ankari naspram Brisela i Vašingtona, sandžački vjersko-politički lider Zukorlić se, nakon posjete Erdogana, Gula i dr., osjetio ohrabren da za tri opštine sa bošnjačkom većinom zatraži autonomiju. Iako su turski lideri na mig Zapada stigli u Novi Pazar da pacificiraju lokalnog sunitskog ajatolaha i investicijama u posrnulu sandžačku privredu zaposle njegove potencijalne mlade sljedbenike, sve je krenulo u sasvim drugom pravcu. Tadić i Erdogan su tamo dočekani u takvom dekoru i uz takve ovacije kao da su stigli u Tursku, a ne u dio Srbije. Analiza Miloševićeve i Đinđićeve politike ukazala bi i na ranije unutrašnje propuste, ali činjenica je da zvanični Beograd, nakon „posredovanja turske diplomatije“, sve teže izlazi na kraj sa Zukorlićem. Osioni muftija, koji stiče sve veću popularnost u nevelikoj bošnjačkoj populaciji u Raškoj, tvrdi da je njegovim istovjernicima središte u Sarajevu, a sunarodnicima matica u Bosni. Reis Cerić je od srca prihvatio priliku da svoju nadležnost proširi na Srbiju, a brojne Sandžaklije u vojnom, policijskom i poslovnom miljeu olimpijskog grada na vijaju da im se zavičaj primakne matici. Alija Izetbegović bi to sasvim sigurno odobrio jer je još 90-ih formirao ogranak SDA u Pazaru i S. Ugljanina postavio za potpredsjednika u centrali. Sin Bakir će se naći u velikoj nedoumici. Da li da Zukorlića uputi da lokalne probleme rješava u Beogradu, a ne u Sarajevu? Ili da ga otvoreno podrži i tako i sam postane meta kriti ka koje Bošnjaci obično upućuju susjedima zbog mješanja u unutrašnje stvari druge države?
Da li da muftiju kao bar formalno samo vjerskog lidera prepusti isključivo reisu? Ili da u tekućim previranjima na granici između Srbije i BiH prepozna dio šireg regionalnog scenarija po kome će, nakon uspostavljanja hrvatskog entiteta, bošnjački entitet biti teritorijalno nami ren u Sandžaku? Bio bi to još jedan korak ka usklađivanju državnih i teritorijalno-etničkih granica na Balkanu. Ostaje jedino nejasno jesu li vladajući islamisti iz Ankare tokom kratkog boravka u Srbiji i BiH, ovome procesu planski ili samo nehotice doprinijeli. |