Tužilaštvo BiH i Andrej Nikolaidis na istom poslu

Sloboda je ropstvo, rat je mir, neznanje je moć. Riječ je o današnjoj Bosni i Hercegovini? U direktnom smislu – ne, već su u pitanju tri najpoznatija značenja u fiktivnom jeziku imaginarne totalitarne države sa stranica vizionarskog romana „1984“ barda engleske i svjetske književnosti DŽordža Orvela. Ukoliko se napusti teren bukvalizma, nije sporno, u BiH na početku 2012. godine i dalje su na snazi sve citirane odrednice iz proročanskog rječnika novogovora. Ali, od objavljivanja knjige-upozorenja prošlo je više od pola vijeka, pa su se nekada zastrašujuće lingvističke interpretacije izlizale od pretjerane upotrebe. Bar sa stanovišta Andreja Nikolaidisa, trenutno vodećeg autoriteta u disciplini srbofobije u regionu. Taj predratni stanovnik Sarajeva, koji već dvadeset ljeta živi na relaciji Ulcinj-Podgorica, u proteklim danima privukao je veliku pažnju, mamuzajući mrtvog konja vlastite književne i žurnalističke biografije.

To je učinio svečano objavljujući da je siroti Erik Artur Bler, koji čak nije imao hrabrosti da u literaturi koristi sopstveno pravo ime i prezime, definitivno izašao iz mode. Vrijeme je da se svi oni koji su zabrinuto odmahivali glavom zbog apokaliptičnih slutnji iz Orvelovih prašnjavih zapisa sada smrzavaju zbog nekih novih izraza, zaključio je Nikolaidis i ponudio samog sebe kao autora novogovora za treći milenijum. Za početak, lansirao je dvije formulacije – „civilizacijski iskorak“ i „poetska pravda“. Konkretan povod za obje kovanice pronašao je u obilježavanju 20. godišnjice postojanja Republike Srpske. Naravno, i ranije su korištene iste te fraze, toliko često, da je pravo čudo da se u ovom brzom vremenu niko nije sjetio da zbog opsežnosti za njih upotrebljava skraćenice CI i PP. Nikolaidis se nije bavio takvim trivijalnostima, ali su u njegovoj vizuri dva para tih konvencionalnih riječi dobila sasvim originalne konotacije.

Mazohizam i sadizam: Pri pominjanju „civilizacijskog iskoraka“, prva asocijacija u kreativnoj mašti Andreja Nikolaidisa je metak. Kada se govori o „poetskoj pravdi“, A. N. odmah pomisli na bombu. Teatralnu retoriku i razornu pirotehniku u krajnje specifičan hibrid iz Nikolaidisove fantazije povezala je proslava jubileja RS u banjalučkoj dvorani „Borik“, 9. januara. Sarajevski emigrant u živopisnom Montenegru ne može da prežali što „Bole“ – do sada jedina osumnjičena osoba za prisustvo velike količine oružja i municije na mjestu okupljanja predstavnika „genocidnog naroda“ - nije sa velikim brojem zvaničnika Republike Srpske i Srbije uradio ono što bi učinio svaki pošteni pripadnik Hamasa ili Al-Kaide. Dakle, poslao ih Bogu na istinu. Istom onom Svevišnjem koji i u hrišćanstvu, ali i u većini religija na ovoj planeti, poručuje: „Ljubi bližnjeg svog“.

Logično, to ne dotiče Nikolaidisa. On je sekularno orijentisan, u njegovom mikrokosmosu nema mjesta za vjersku sentimentalnost. „Bližnji“ može da mu bude samo predsjednik Skupštine Crne Gore Ranko Krivokapić, čiji je Nikolaidis savjetnik. Ako baš maksimalno proširi tu deplasiranu kategoriju, ovaj ljubitelj krvi - pod uslovom da mu ta plebejska tečnost ne pršće po tastaturi – kao „bližnje“ prihvata i sve fanove destrukcije koji se oduševljavaju njegovim „slobodoumnim“ gestom. Od PEN centra u Sarajevu do Foruma pisaca u Beogradu.

Dok se prva kolekcija poluanonimnih skribomana zadovoljila sumanutim opservacijama tipa „jadna je vlast kojoj pisac može da naudi“, druga asocijacija, rezervisana za notorne autošoviniste iz „kruga dvojke“, umjesto defanzivnog stava odabrala je ofanzivni pristup. Drčno slaganje beogradskog Foruma pisaca sa Nikolaidisom, koje bi se moglo svesti na zapitanosti „u čemu je problem“ i „da li je rekao nešto pogrešno“, kompletirano je prisustvom Sretena Ugričića na toj listi. Taj detalj nije relevantan zato što ta stvaralačka nula dijeli list papira sa likovima sličnog kapaciteta, već zbog toga što se to opskurno stvorenje uopšte našlo u poziciji da dođe na funkciju direktora Narodne biblioteke Srbije.

Završena teškom mukom, poslije niza sličnih Ugričićevih ekscesa, takva „sistematizacija radnih mjesta“ dovoljno je svjedočila o svakodnevnom pomjeranju granica mazohizma u svim domenima života u Srbiji pod aktuelnom vlašću. S druge strane, činjenica da je zapjenušani Boletov sufler ostao nedirnut u savjetničkoj fotelji, nedvosmisleno govori da se otkrivaju novi prostori sadizma u Crnoj Gori, koju danas, osim Mila Đukanovića, blagonaklonog ili ravnodušnog prema svakoj antisrpskoj raboti, personifikuje i zadovoljni Nikolaidisov poslodavac Krivokapić.

Mentalni blizanci: Nikolaidis u svojim esejističkim splačinama konstantno zapomaže da je na početku rata u BiH morao da se skloni od „mrskih četnika“ u Crnu Goru, iako mu je tada bila podjednako odvratna zbog sličnog pravoslavnog kolorita. Ali, prođe od tada trinaest Bajrama, a ne vrati se Andrej u rodno Sarajevo, iako je u međuvremenu potrošio tone hartije da bi potražio obrazloženje za svaku gnusobu, ukoliko je u interesu njegovih mentalnih blizanaca – bošnjačkih maksimalista, a prije svega – ako je fanatično protiv Republike Srpske. Sada mu se pruža jedinstvena prilika da pred šokiranim ili ushićenim posmatračima njegovih bljuvotina opet aplaudira ubicama. Za razliku od sage iz „Borika“, ovoga puta ne onim potencijalnim, već stvarnim krvnicima, iz sarajevske Dobrovoljačke ulice.

Njih 14, od Ejupa Ganića do Jovana Divjaka, filipinski hohštapler na privremenom radu u Tužilaštvu BiH DŽud Romano proglasio je slobodnim od krivične odgovornosti za ratni zločin nad vojnicima JNA koji su sredinom 1992. napuštali grad na Miljacki. Istragu protiv šljama koji je dobio potvrdu da se zločin isplati, samo ako su mete Srbi, formalno jeste zaustavio šarlatan, spreman da uskoro napusti BiH sa višestruko uvećanim ličnim budžetom. Ali, osim javnog distanciranja Vesne Budimir, nema indicija, a pogotovo nema podataka o konkretnom angažovanju sa drugačijim predznakom, da se bilo ko drugi u toj „instituciji“ protivi sramnoj „amnestiji“ četrnaestorice „žigosanih“ – ako ne zasluženim procesuiranjem i presudama, onda bar mnoštvom nesumnjivih dokaza o zločinu, od direktnog televizijskog prenosa pa nadalje. Pred tolikom bezobzirnošću zaista staje dah. A pred nesputanim licemjerjem one publike koja je ushićena zbog morbidnog tetošenja 14 „oslobodilaca“, a puna su joj usta „jedinstvene BiH“, uistinu staje i pamet.

Kada je riječ o odnosu prema Tužilaštvu i Sudu BiH, tim vrhovima ledenog brijega bezakonja i satanizacije Srba u ovoj zemlji, Republika Srpska je u prvoj polovini 2011. krenula u regularnom pravcu, ali je stala na pola puta. Danas je već jasno da je to isto kao da je krenula natrag. A na tom suprotnom kraju nema ničega, osim jazbina Ejupa Ganića i Jovana Divjaka iz 1992. ili Andreja Nikolaidisa i DŽuda Romana iz 2012. godine, svejedno.

(Novi Reporter, 25. 1. 2012)