Veliki derbi: „Patriotska liga“ protiv „Zelenih beretki“

(Pres za RS, 20. 12. 01)

“Ko su bili pokretači i organizatori otpora agresiji na BiH?“ Oko tog pitanja, po sarajevskim medijima već nedjeljama se vode žučne rasprave između veterana „Patriotske lige“ i „Zelenih beretki“. Objavljuju se raznorazni spiskovi i kontraspiskovi prvoboraca, bune se izostavljeni, osporavaju zabilježeni i sl. Mali su izgledi da se precizno utvrdi gdje je ko bio i šta je radio prije 20 godina, ali je ova jalova rasprava ipak korisna jer je pokazala da u multietničkom sastavu prvih branilaca BiH nije bilo nijednog hrišćanina „ni za lijeka“, a u jednom od spiskova pojavljuju se imena jugoslavena i reformiste Ejuba Ganića i komuniste i predsjednika CK SK BiH Nijaza Durakovića.

Inače, „Liga“ i „beretke“ bile su ilegalne muslimanske paravojne formacije stvorene pod okriljem SDA u proljeće 1990. i ubrzo legalizovane kao komandni kadar Armije BiH. U tome ne bi bilo ništa sporno da Alija Izetbegović i naklonjeni mu orijentalni i okcidentalni svijet nisu sve godine rata tvrdili da ta skupina, koju su dobrim dijelom popunjavale predratne baščaršijske siledžije, mahalski besposličari, sandžački dileri i aščijski doušnici, poput Juke, Cace, Ćele, Dede i dr., brani građansku odnosno multietničku BiH. Da su na prevaru nasjeli i malobrojni nemuslimani svjedočio je kasnije borac Zoran Čegar. „Pošto sam se neplanirano vratio u spavaonu mogao sam na vratima da čujem Alijinu poruku koju je prenio Kemo Ademović da `u prve redove treba slati kaursku djecu da ne ginu naša`.“ Ozvaničene laži opovrgnute su više puta i na sjednicama ratnog Predsjedništva BiH. Načelnik generalštaba Sefer Halilović, koji je prethodno bio na čelu „Patriotske lige“, nikako nije umio da odgovori koliki procenat nemuslimana se bori u za jedničkoj vojsci. Počeo je sa 40 odsto, pa je spustio na 20 odsto, da bi na podpitanje zašto onda u toj vojsci nema i odgovarajući procenat komandnog kadra, odgovorio da „muslimanska većina boraca ne prihvata da im komanduju hrišćani“.

U ne manjoj nevolji našao se i sam Alija kada je interno trebalo da objasni kako to da se poginuli branioci građanske države iz sastava multietničke armije sahranjuju kao šehidi odnosno kao borci za islamsku vjeru. Kasnije su se u borbu muslimana protiv Srba i Hrvata u BiH kao u dio globalnog džihada uključili i avganistanski talibani, egipatska Muslimanska braća, aktivisti FATAH-a, HAMAS-a, Al Kaide i sl., ali za „obično slabo obavještene“ u „Si-En-Enu“, „Bi-Bi-Siju“, jednako kao i u „nepristrasnim“ u sarajevskim medijima, to je i dalje bila zajednička Armija BiH koja brani građansku državu od spoljne agresije iz Srbije i Hrvatske. Nije ništa promijenilo ni kada je poslije rata „predsjednik svih Bosanaca i Hercegovaca“ A. Izetbegović, pritisnut optužbama da je naivno vjerovao Miloševiću i Tuđmanu, otkrio da su se i kako su se i nagodni Bošnjaci blagovremeno pripremali za rat.

Uz neograničenu podršku zapadne diplomatije i medija, muslimansko-bošnjačka politička elita je tako godinama puštala mašti na volju, te sistematski proizvodila samoobmane, izmišljotine, laži, kontradikcije i petljavine u koje je najprije ubjedila svoj narod, a onda i sama počela da vjeruje u njih. Muslimani i potonji Bošnjaci su tako fantazirali da su politički aposlutno nevini, da su jedina žrtva rata, da im čitav svijet nešto duguje, da je čitava država njihova, da će entiteti i kantoni biti ukinuti, da će Srbi i Hrvati otići u matice ili prihvatiti njihovu dominaciju, da ih svi obožavaju od Brisela do Vašingtona i od Maroka do Indonezije, da će ekspresno biti primljeni u EU itd. Pokazalo se da ništa od toga nije tačno, a bolno otrežnjenje počelo je kada su se posljednjih godina realni politički odnosi i u BiH i u međunarodnom okruženju naglo promijenili na njihovu štetu. Pred sud su stigli i muslimanski ratni zločinci, uzdrmana je zvanična verzija o Srebrenici, Hrvati traže ravnopravnost u Federaciji, savjet ministara više od godinu radi u tehničkom mandatu, otvorilo se pitanje finansiranja zajedničkih organa, OHR je u odlasku i izgubio je autoritet, Evropljani govore o krahu multikulturalizma, Amerikanci bjesni zbog bošnjačke podrške Palestini, turska diplomatija pravi gafove na Balkanu, a Rusi su sve prisutniji u RS.

Tako pjesnik Sidran sa rezignacijom piše da je „međunarodna zajednica ostala u BiH samo zato da bi njenom raspadu dala legitimitet neminovnosti“. I dok Dodik neugodno, ali logično zaključuje da ako već ne možemo da se dogovorimo bolje je da se mirno raziđemo, Lagumdžija i Tihić, koji su možda i zapečatili disoluciju BiH, odgovaraju praznim parolama kako „Bosnu niko ne može podijeliti“, kako iz nje „Srbi i Hrvati mogu otići samo sa zavežljajima“, kako će „biti belaja“. Međutim, Bosna je već uveliko podijeljena na RS, „H-B“ i bošnjački dio samo to zbog političke korektnosti niko neće da kaže, Srbi i Hrvati nemaju potrebe da idu jer su u jednom i po entitetu svoji na svome, a onome kome se belajisanje već razbilo o glavu nije pametno da ponovo pravi belaj.

Utoliko raduje trezveno rezonovanje dr Šaćira Filandre. U dekanskom intervjuu povodom pola vijeka FPN, na pitanje „Prijeti li BiH zaista raspad?“ ugledni sarajevski politikolog odgovara: „Naivno je vjerovati da se to ne može desiti. Naivno je vjerovati da je BiH datost, koja se ne može više mijenjati. Mi to možemo željeti da se ne dogodi. Ali, ako vi ništa ne radite da se to ne dogodi, ako vi sa tim ljudima koji hoće drugačiju Bosnu ne komunicirate, pregovarate i dogovarate se, ne zadovoljavate i njihove interese, dolazimo do jednosmejrnih ulica... Ne vjerujem da oni rade protiv BiH. Rade na drugačijoj BiH. Treba vidjeti kakva je to drugačija BiH. Bošnjaci će morati ozbiljnije sjesti s tim ljudima i vijdeti koja je to i kakva BiH. Bježanje od problema neće ih rješiti.“

Nadati se da je ove redove pročitao, ali i shvatio neko iz vlasti jer aktuelna generacija bošnjačkih političara nema baš razvijen osjećaj za realnost.

Zato je dobro što su paravojni saborci Ejubu i Nijazu natakli veteranske zelene „francuzice“, a došao je izgleda vakat da ih ustaknu i Zlaja i Suljo. Pa ruku pod ruku, gore dole Ferhadijom između „vječne vatre“ i Begove džamije. Tako su „još od prije“ u Sarajevu politički penzioneri u predvečernjim šetnjama mudrovali „šta bi bilo da je bilo“.