Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska | |||
BiH između Izraela i Palestine: Fatah za Njujork, Hamas za RS |
utorak, 23. avgust 2011. | |
(Novi Reporter, 24. 8. 2011)
Na domaćem terenu, Bosna i Hercegovina se teško može okarakterisati kao država, u standardnom smislu te riječi. U čitavom postdejtonskom periodu, BiH vegetira kao prinudni okvir za dva entiteta i tri naroda, a i takvu labavu asocijaciju na okupu održava tek insistiranje Vašingtona i Brisela. Ipak, na međunarodnoj sceni, apsurdnim sticajem okolnosti, ova zemlja postala je faktor koji tu i tamo može da utiče na određene važne odluke. Jer, u aktuelnom sastavu Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija, BiH ima jedno od deset mjesta rezervisanih za nestalne članove tog tijela. Naravno, Bosna i Hercegovina nije obezbijedila tu poziciju zbog karikaturalnog lobiranja grotesknog ministra inostranih poslova Svena Alkalaja, već zato što, kao virtuelna tvorevina zapadnih centara moći, predstavlja optimalnu igračku Sjedinjenih Američkih Država, a djelimično i najuticajnijih aktera Evropske unije, u spletkama unutar zdanja UN na Ist Riveru. Iako u Savjetu bezbjednosti ništa ne može da se odluči ukoliko samo jedna od pet stalnih članica – SAD, Velika Britanija, Francuska, Rusija ili Kina – posegne za vetom, postoje situacije kada niko iz tog kvinteta ne stopira izvjesne mjere. Recimo, prilikom polaska u lov na Gadafijev skalp, Amerikanci i njihovi asistenti iz Londona i Pariza nisu naišli na otvoreno protivljenje Moskve i Pekinga, već na uzdržanost predstavnika tih zemalja povodom, formalno posmatrajući, ne baš drastične rezolucije o «zabrani leta» nad Libijom. Tada su na scenu stupile marginalne, nestalne članice SB, uključujući i BiH, i komad sa pucanjem i pjevanjem na sjeveru Afrike mogao je da počne. Kratki spoj: I ne samo to – mogao je da počne da se stvara red ispred uslužnog servisa, stacioniranog u Sarajevu i spremnog da bude na raspolaganju kreatorima eksplozivnih situacija u svijetu, prije svega Velikom bratu iz Vašingtona. Nakon «prijatelja» iz Stejt departmenta, prva osoba koja je zatražila «malu pomoć» Predsjedništva BiH bio je palestinski lider Mahmud Abas. Njegova glavna namjera je poznata – 20. septembra predaće generalnom sekretaru Ujedinjenih nacija Ban Ki Munu zahtjev za prijem Palestine u svjetsku organizaciju. Da bi takva inicijativa stigla do Generalne skupštine UN, gdje Palestinci imaju solidne šanse da obezbijede neophodnu dvotrećinsku većinu, zamisao mora da «preskoči» Savjet bezbjednosti. Tu famozna petorka ima posljednju riječ, ali, u slučaju da niko od stvarnih moćnika ne istupi sa otvorenim negativnim stavom, Abas priprema teren da i «sitna boranija», čiji je dio BiH, doprinese raspletu koji bi odgovarao njegovim sunarodnicima. A to je, da se prisjetimo uvoda u napad NATO-a na Libiju, odnos snaga 10:5 ili, minimalno, 9:6, pri čemu druga cifra u ovom odnosu snaga znači broj uzdržanih glasova, a ne zbir protivljenja. Nakon sarajevske epizode, Mahmud Abas je zadovoljno konstatovao da je dobio podršku kompletnog Predsjedništva BiH za «razloge zbog kojih Palestina želi da se obrati UN». On je poslije susreta sa Bakirom Izetbegovićem, Željkom Komšićem i Nebojšom Radmanovićem zaključio da se taj trio, bez izuzetka, slaže sa namjerom Palestinaca da jednostrano proglase nezavisnu državu. Zatim je uslijedio «kratki spoj», jer je Radmanović precizirao da pred Abasom nije podržao palestinsku samostalnost, već mirno rješenje maratonskog bliskoistočnog sukoba. U svakom slučaju, kada sagovornici u komunikaciji koriste veoma uopštene diplomatske fraze, što je vjerovatno bilo u opticaju tokom sastanka u Sarajevu, onda su moguća «fleksibilna» tumačenja, uz paradoksalnu istinu – da niko od učesnika ne mora da saopšti neistinu i kada iznosi krajnje suprotstavljene ocjene zagonetnog skupa. Ipak, to nije ključni detalj u čitavoj priči. Mnogo je važnije – kako će predstavnik BiH glasati u Savjetu bezbjednosti krajem septembra. Kada je riječ o spoljnopolitičkim pitanjima o kojim tri člana Predsjedništva ne postignu saglasnost, a nerijetko je baš tako, u tom tijelu postoji pravilo da pozicija Evropske unije bude orijentir. Međutim, i EU je podjeljena povodom ove kontroverze, pa već postoje indicije da bi Francuska, uz nordijske zemlje, mogla da podrži palestinske težnje, dok ostali ili mudro ćute ili slijede argumentaciju Izraela. Zbog toga je znatno izvjesnije da će veći uticaj na odluku BiH imati američko, a ne evropsko određenje o palestinskoj inicijativi. U tom kontekstu, vrijeme je da se, ako ne ospori, onda bar relativizuje ukorijenjeno uvjerenje na ovom prostoru – da SAD i dalje bezrezervno stoje iza Izraela. Malo koji pažljivi posmatrač bliskoistočne krize može da još uvijek stavi ruku u vatru za tu opciju, jer je još od izraelske vojne akcije na brodu koji je pod zastavom Turske prevozio «humanitarnu pomoć», uz solidan arsenal oružja, prema «pacifističkoj» Gazi, primjetan propalestinski zaokret vodećih zapadnih medija. I, što je još bitnije, iz Bijele kuće dolaze drugačiji tonovi u odnosu na protekle decenije, pa se premijer Izraela Benjamin Netanijahu ne tako davno gotovo posvađao sa Barakom Obamom pred kamerama, kada je predsjednik SAD izjavio da je za Vašington prihvatljiv plan da Izrael i Palestina budu dvije suverene zemlje, sa linijom razgraničenja do rata 1967. A to je muzika za Abasove uši, jer Tel Aviv, iako prihvata tu mapu kao polaznu tačku za mogući razlaz, traži osjetne modifikacije hipotetičke granice. Istovremeno, iz palestinskih redova stižu nove geografske karte, u kojim između Gaze i Zapadne obale postoji koridor, dok je Golanska visoravan sličnim «crijevom» odvojena od ostatka Izraela, što bi učinilo jevrejsku državu potpuno nefunkcionalnom i neodrživom. Dakle, postoje svi preduslovi da unilateralni put Palestine u definitivnu secesiju, uz aplauze, recimo, više od pola planete, pokrene u toj regiji novi rat sa nesagledivim posljedicama, umjesto bilo kakvog apstraktnog «mirnog rješenja». Sendvič: Problem za Republiku Srpsku nastaje ukoliko Vašington odluči da bude dio takvog rizika. Da li će SAD procijeniti da je prikupljanje ogromnog broja poena u arapskom i islamskom svijetu, u slučaju podrške Palestini, važnije od lojalnosti tradicionalnom savezniku – Izraelu? Iluzija je povjerovati da bi vestern izdanje opcije «neka bude što biti ne može» isključivo predstavljalo povod za američke glavobolje. Jer, kada je Amerika sa saveznicima krenula u pohod na Tripoli, sva tri člana Predsjedništva BiH podigla su ruku za papir Ujedinjenih nacija koji je toj stihiji osigurao kakve – takve obale međunarodnog legitimiteta. Član bh. Predsjedništva iz RS tada je mogao da iz rukava izvuče čitav špil «pragmatičnih» objašnjenja: Zašto se zamjerati Amerima zbog pitanja koje nema nikakav uticaj na situaciju u BiH? Zar nije bolje pokupiti koji plus u Vašingtonu «kooperativnošću» koja ništa ne košta? U čemu je problem, ako glas Bosne i Hercegovine uopšte nije bio presudan za odluku Savjeta bezbjednosti, jer je bio deseti, a ne deveti? Zbog čega se nervirati, ukoliko je jasno da bi SAD u svakom slučaju pošle u obračun sa Gadafijem i bez «zelenog svjetla» UN, a pogotovo ako je vidljivo da će dobiti rat i da će cijelu frtutmu uskoro prekriti slojevi istorijske prašine? Sa ove vremenske distance, ponešto od tih elemenata i može da se uzme u obzir, jer na principijelnim osudama bezočnog gaženja nacionalnog suvereniteta ne istrajavaju ni mnogo pozvaniji i krupniji igrači u svijetu od Srba. Ili, pojednostavljeno, svako je gledao vlastite interese u zbrci čiji su akteri, još uvijek, ekscentrični autokrata koji bi uskoro mogao da razočara lokalne i globalne fanove seobom na bezbjedniju destinaciju, lešinarska kolekcija «kalifa» koji pretenduju na njegovo mjesto, kao i licemjerni govornici jezika u kojem su «demokratija i ljudska prava» tek ogavna kamuflaža za naftu i profit. Ali, ako savremeni svijet već funkcioniše na takav, sa etičkog aspekta, porazan način, onda upravo iz ugla «vlastitih interesa» treba primjetiti da slučajevi Libije i Palestine/Izraela ne pripadaju istoj ligi, sa stanovišta RS. Odnosno, ako je prva situacija bila teren na kome može da se zaradi žuti karton, pogrešna procjena u drugoj svjetskoj gužvi imala bi obilježja teškog gafa, zbog kojeg se u fudbalu dobija crveni karton. Zbog toga za RS nikako ne bi bilo štetno to da Nebojša Radmanović jasno da do znanja da neće podržati palestinsku opasnu avanturu, i to prije 20. septembra, bez obzira na potencijalna iznenađenja i moguće drugačije signale iz Vašingtona i zapadnoevropskih metropola. U vezi s tim, najvažnije je saznanje da RS, osim Rusije, nema pouzdanih, a uticajnih adresa u svijetu na koje može da se osloni. Izrael se, naročito kroz figuru šefa diplomatije Avigdora Libermana, u posljednjim godinama bar kretao prema takvoj reputaciji. Ne onoliko koliko bi mnogi između Trebinja i Novog Grada željeli, ali dovoljno da se to pomjeranje ne odbaci jednim uvredljivim i apsolutno pogrešnim gestom. Možda je «svesrpsko okupljanje» u RS, sa SNSD-om i SDS-om u jezgru, najavljeno za 2. i 3. septembar, prilika da se eliminišu sve enigme u tom smislu, kada je riječ o glavnoj vladajućoj stranci. Isti skup je, takođe, ambijent u kojem bi vodeća opoziciona partija mogla da pokaže da su pojedine dimenzije njihovog najavljenog «novog koncepta» tek prolazna slabost. Konkretno, radi se o uvrnutoj tezi da je «borba za RS završena» i da se treba okrenuti unutrašnjim, egzistencijalnim pitanjima. Drugi dio nije sporan i logično je da će, u vezi s tim, za nekog čaša uvijek biti polupuna, a za nekog poluprazna ili potpuno suva. Ali, mantra o deplasiranosti daljeg zalaganja za očuvanje RS ili je nevjerovatno infantilna ili je tek otužno sračunata na to da pojedina ramena budu potpašana u susretima sa nižerazrednim američkim i zapadnim zvaničnicima u BiH. U istom sendviču bi se našao i Nebojša Radmanović, ako bi se kandidovao za plaketu «dobrotvora» na nekoj budućoj godišnjici «suverene» Palestine. A šta misle o tome da «nema više mogućnosti da RS bude ukinuta ili urušena», treba pitati «platformaše» iz Federacije. SDA i HSP jesu napukle po šavovima, dok je SDP nervozan od čekanja da strani faktor nadolazeću paralizu sistema na nivou BiH «presječe» oktroisanim ustavom. Međutim, pretumbavanja u izlogu ne znače pometnju u «platformaškom» magacinu. Tu dugoročno stanuje rezon: u Njujorku - Fatah, prema Republici Srpskoj - Hamas. |