Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska | |||
Distanciranje od bliskoistočne magle |
subota, 22. maj 2010. | |
(Novi Reporter, 19. 5. 2010)
Da li je važno da znamo koliko nas ima? Jeste, smatraju sve političke stranke sa centralom u Republici Srpskoj, kao i izrazita većina građana ovog entiteta. Nije, složni su akteri bošnjačke partijske scene i dominantna populacija u natpolovičnom broju kantona Federacije Bosne i Hercegovine. Hrvatski predstavnici, u skladu s uhodanim pravilima funkcionisanja ovdašnjeg nacionalnog trougla, nemaju jasan stav o popisu stanovništva u BiH. Najglasniji protivnici utvrđivanja statističkih podataka o zemlji u kojoj je posljednja generalna evidencija realizovana 1991. godine, skoncentrisani u Sarajevu, kontinuirano prepoznaju «pokušaje legalizacije etničkog čišćenja u RS» u svakom nastojanju da se racionalno i trezveno razgovara o toj temi. Međutim, bio bi dovoljan tek jedan psihološki test da rasprši lažnu principijelnost na obalama Miljacke. Ukoliko bi neka ozbiljna istraživačka agencija iz inostranstva u diskreciji izvršila probni popis na relevantnom uzorku i eventualno došla do podatka da su Bošnjaci zastupljeni sa više od 50 procenata u demografskoj nepoznanici u BiH, preko noći bi ispario sav patetični i manipulantski otpor Baščaršije prema «prebrojavanju krvnih zrnaca». Osim takve hipotetičke varijante, postoji i realniji način da se čelnici Stranke demokratske akcije, Stranke za BiH i Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine, zajedno sa liderom novoformiranog Saveza za bolju budućnost, natjeraju na preispitivanje «tvrdih» stavova. Primjenili su ga bitni funkcioneri Evropske komisije – aktuelni komesar za proširenje Evropske unije Štefan File i bivši šef tog resora, odnosno, sadašnji «ministar» EU za ekonomska i monetarna pitanja Oli Ren. U nedavnom pisanom obraćanju predsjedavajućem Savjeta ministara BiH Nikoli Špiriću, briselski tandem je upozorio na činjenicu da se 2011. održavaju popisi u svim državama Starog kontinenta. Naravno, poruka je samo formalno, zbog hijerarhije u zajedničkim institucijama, upućena na pomenutu adresu, a u stvarnosti je namijenjena sarajevskim nosiocima opstrukcije, usmjerene protiv procedure koja se od Rejkjavika do Vladivostoka odavno tretira kao elementarni civilizacijski standard. Ovog puta, osobe u BiH, čija su usta već deceniju i po puna zalaganja za «integracione procese», ostale su bez teksta, jer je iz zvučnika u glavnom gradu Belgije, u veoma rijetkom raspletu s tim predznakom, stigla teško prihvatljiva muzika za bošnjačke političare. Spora reakcija: Šta je sporno za Sulejmana Tihića, Harisa Silajdžića, Zlatka Lagumdžiju ili Fahrudina Radončića u neočekivanom poduhvatu Štefana Filea i Olija Rena? Dva zapažanja, lišena unitarističkog balasta, karakterističnog za gotovo sve intervencije zapadnih centara moći u unutrašnje prilike u BiH u ratnom i postdejtonskom periodu. S jedne strane, češko-finski dubl ističe da je suvišno i nepotrebno popisivati bh. dijasporu, jer je to posao za zemlje u kojima uglavnom bošnjački, a u manjoj mjeri i srpski i hrvatski emigranti iz BiH, danas žive. Takođe, File i Ren hladnokrvno saopštavaju histeričnim negatorima bilo kakve pomisli na popis u Bosni i Hercegovini prije neodređenog datuma u dalekoj budućnosti, u najboljem slučaju - 2050. godine, da u EU ne postoje jedinstveni parametri kada je riječ o izjašnjavanju o nacionalnoj, vjerskoj i jezičkoj pripadnosti. Otprilike, polovina članica Unije preferira tu opciju, ostatak ne, ali, poenta je u tome da je etničko, religijsko i lingvističko opredjeljivanje – dobrovoljna kategorija. Poslije pominjanja takve mogućnosti, nastupa horor scenario u projekcijama sarajevskih centralista. Jer, antipopisna propaganda u bošnjačkom segmentu BiH bila je tokom dužeg vremenskog perioda do te mjere bjesomučna da bi naprasni zaokret izazvao totalnu zbrku u ponašanju podanika jedne naopake politike. Čak i kada bi uslijedio kolektivni apel političkog i medijskog establišmenta, udruženog sa Islamskom zajednicom, da se u susretima sa anketarima ne izbjegavaju identifikacije Bošnjak i musliman, dobar dio obmanutih narodnih masa iz tog miljea pratio bi zapovijesti kojima je istekao rok trajanja. Tada bi se, uglavnom, ponovila situacija iz prva tri poslijeratna popisa u socijalističkoj Jugoslaviji, zaključno sa izjašnjavanjem 1961. godine, pri čemu bi u Bosni i Hercegovini živjeli Srbi, Hrvati i «neopredijeljeni». U novijoj bošnjačkoj političkoj hronologiji, to ne bi bio usamljen primjer spore reakcije običnih smrtnika na čudne puteve «toka svijesti» njihovih vođa, ako se prisjetimo događaja sa jednog mitinga tek osnovane SDA početkom devedesetih u Zenici. Naime, Alija Izetbegović je, suočen sa prozivkama vladajuće komunističke garniture da vodi klerikalni pokret, pozvao hiljade okupljenih da to glasno demantuju. Pitao ih je: «Jesmoooo li mi vjerskaaaa strankaaaa!» Stigao je gromoglasni odgovor: «Jesmooooo!» Zatečeni «otac nacije» morao je da spasava stvar: «Ne, mi nismo vjerska stranka, zato što...» Nakon otrežnjujućih tonova Štefana Filea i Olija Rena, Izetbegovićevim političkim potomcima preostaje samo da jadikuju nad, makar jednokratnim, udaljavanjem Brisela od reputacije slijepih pratilaca do bola probošnjački pristrasne američke politike iz prošle decenije, oličene u Bilu Klintonu, Madlen Olbrajt, CNN-u, «Njujork tajmsu», a posebno u nesrećnoj Hilari Klinton, koja je sa maloljetnim djetetom morala da eskivira «srpske snajperiste» na aerodromu u Tuzli u martu 1996. U svakom slučaju, sada su briselski činovnici pred ozbiljnim izazovom u BiH. Ako u domenu popisa stanovništva pokažu bar deseti dio upornosti, prisutne u insistiranju da Bosna i Hercegovina provede, blago rečeno, kontroverznu presudu Evropskog suda za ljudska prava iz Strazbura u predmetu «Sejdić – Finci», može se očekivati da se bošnjačke poglavice pokolebaju u dogmatskom odbijanju finiša u kome bi se i u ovdašnjoj statistici baratalo nedvosmislenim matematičkim faktorima, a ne paušalnim viđenjima i unitarističkim ideološkim šablonima. Uostalom, skromno distanciranje Zapada od bliskoistočne magle iznad Sarajeva već je počelo, ukoliko se ima u vidu referendum u Švajcarskoj o zabrani gradnje minareta, kao i odluka parlamenta Belgije o zabrani nošenja burki i nikaba na javnim mjestima, a naročito prve novčane kazne u Francuskoj i Italiji s identičnim povodom. Lice i naličje: Radi se o istoj onoj Švajcarskoj i istoj onoj Belgiji iz fantazija bošnjačkih «ustavnih reformatora» o optimalnom uzoru za prelazno rješenje do potpune centralizacije BiH. Uoči predstojećih vanrednih opštih izbora u Belgiji, jedina prinudna spona Flandrije i Valonije jeste nedefinisan status Brisela u potencijalnom razlazu. Ali, ni to ne može da bude vječna prepreka. I švajcarsko lice medalje «prototipa za suživot» ima prozaičnije naličje, pošto je alpska konfederacija, prema balkanskim standardima, u suštini, treća njemačka država, sa solidnom francuskom i simboličnom italijanskom manjinom. Za potvrdu te teze ne treba se obraćati ni Berlinu, ni Beču, ni dvotrećinskoj većini onih koji govore jezikom Getea i Šilera u samoj Švajcarskoj, već – Milu Đukanoviću, zlokobnom alhemičaru koji sa 43 odsto «Dukljana» u Montenegru uspješno pravi nacionalnu državu Crnogoraca. Dok se kockice tog mozaika postepeno sklapaju i u kuloarima EU, u Sarajevu propadaju one administrativne inicijative koje treba da završe na smetlištu besmislica, poput «Zakona o zabrani (neo)fašističkih organizacija i upotrebe njihovih simbola», sa predviđenim SDP-ovim dvočlanim «prekim sudom», sastavljenim od Denisa Bećirovića i Željka Komšića, ornim da ekskluzivno određuju koga će zapasti da bude proskribovan ili amnestiran. Naspram tog političkog otpada, kolaps ne zaslužuje izvještaj nadležne komisije za pripremu pravnog akta o popisu stanovništva, zaista potrebnog Bosni i Hercegovini. Taj dokument morao bi da bude prezentovan u Predstavničkom vijeću Parlamentarne skupštine BiH, na sjednici zakazanoj za 25. maj. Bilo bi krajnje pogrešno da rasprava o popisu, iz ugla Evropske komisije, protekne u znaku daleko manje pažnje od novog ispraznog i jalovog regionalnog «samita na vrhu», predviđenog za 2. jun u Sarajevu, kao što bi bilo katastrofalno da Vlada i Narodna skupština RS «zaborave» na usvajanje republičkog zakona o popisu, ako ne bude izvjesno da će PSBiH napraviti taj korak prije sezone godišnjih odmora. Mazohizam u kome bi 2011. protekla bez popisa na nivou Republike Srpske ili Bosne i Hercegovine ovih dana dobio je adekvatnu mjernu jedinicu. Prividno, ona stiže iz svijeta (ne)kulture. Šarlatan iz Slovenije, navodni pozorišni režiser Tomi Janežič, nekim čudom, imao je priliku da postavi na scenu klasičnu predstavu srpske dramske književnosti – «Putujuće pozorište Šopalović» autora Ljubomira Simovića, u izvođenju beogradskog Ateljea 212. Još većim čudom, to je činio u središtu Srbije, ali i na jednom festivalu u Briselu, a vrhunac perverzije je podatak da mu je nekada slavni teatar za mizerno posjećene «performanse» platio čak 38.000 evra. Konačna gadost glasi – Janežič je napravio incident u Briselu, tako što je bacio karanfil na glavnu glumicu Nadu Šargin, na kraju «hepeninga», uz riječi: «Ovako ste vi Srbi ispraćali vojsku u ratove širom bivše Jugoslavije». Uz sve to, uspio je da ubaci i Srebrenicu u komad čije je mjesto radnje, inače, Rakijska pijaca u Užicu, preplavljenom prekodrinskim izbjeglicama pred ustaškim terorom u toku Drugog svjetskog rata?! Naravoučenije bi moglo da glasi – tražili ste, gledajte. Ali, nije samo problem u menadžmentu Ateljea 212. Riječ je o imperativu da se jasno razgranične impulsi sa «zapadne strane», bilo eks – Jugoslavije, bilo Evrope, koji iziskuju vjetar u leđa, od onih koji podrazumijevaju degažiranje nogom u pozadinu. Za stav Štefana Filea i Olija Rena može se primjetiti da dolazi od bar jednog «sumnjivog lica». Međutim, ne može se zbog diskutabilne osobe prespavati ispravna ideja, kao što bi bilo sramotno pristati na zamisao da BiH postane nova Turska, a Kosovo nova Albanija, samo zato što to žele razni ešdauni, švarc-šilinzi, gregorijani, pakove, eštonove i ostale utvare iz «Putujućeg pozorišta Janežič». |