Istina

"Nije istina ono što vi mislite da jeste" – tako je poslanicima u Narodnoj skupštini Republike Srpske govorio poslanik Silajdžićeve stranke za 100 % Bosne i Hercegovine. "Nije važno ni šta ja mislim, već je istina što odredi sud svojom presudom" – velikodušno je nastavljao Abid svoju besjedu.

Naravno, sve dok sud presuđuje po bošnjačkoj istini. Zato Bošnjaci govore samo o svojim žrtvama, Silajdžić u Ujedinjenim nacijama kaže pobijeno je 200 hiljada, silovano 60 hiljada. Srbi i Hrvati i ne postoje, ni kao hiljadugodišnji stanovnici BiH, ni kao žrtve. To je potvrđeno i zakonom o negiranju genocida nad Bošnjacima, koji su izglasala 22 bošnjačka poslanika u Predstavničkom vijeću Parlamentarne skupštine BiH. Taj zakon je prošao i u Vijeću naroda, jer srpski poslanici nisu imali pravo isticanja nacionalnog interesa, zato što su u pitanju samo žrtve među Bošnjacima. Hrvati se nisu ni bunili, jer su već navikli na preglasavanje od strane Bošnjaka. Donošenje zakona je bilo moguće, jer je visoki predstavnik, uz pomoć lokalnih ambasadora, ukinuo entitetsko glasanje iz Dejtonskog sporazuma i njegovog Aneksa 4. Visoki predstavnik je ipak formalno zadržao neke dijelove Dejtonskog sporazuma, da bi omogućio dalje stvaranje nacionalne države Bošnjaka, po zamisli reis-ul-uleme. To se posebno odnosi na aneks 9. o osnivanju javnih korporacija, radi postojanja "Elektroprenosa BiH" i Javne radio-televizijske korporacije. Sljedeći korak je pripajanje Elektroprivrede Republike Srpske i Elektroprivrede Herceg-Bosne, pošta i telekoma, Elektroprivredi BiH, Poštama BiH i BH Telekomu, koji nikada nisu mijenjali ime, predstavljajući da pokrivaju cijelo područje dejtonske BiH. Time je najvećim dijelom zaokruženo vlasništvo Bosne i Hercegovine, nad onim što su Republika Srpska, odnosno Herceg-Bosna, nekada imale i unijele kao svoj udio u Vašingtonski, odnosno Dejtonski sporazum. Prije toga, visoki predstavnik je nametnuo zakon o državnoj imovini, po kome entiteti i kantoni mogu samo koristiti imovinu na svojoj teritoriji, dok im to ne oduzmu organi BiH, odlukama donesenim prostom većinom glasova.

Po zakonu o negiranju genocida, očekuje se suđenje u odsustvu njemačkom pravniku Kristofu Fligeu, koji je kao sudija Haškog tribunala izrekao svoju istinu. Događaje u Srebrenici u julu 1995. godine, ova pravnička neznalica, nije htio zvati genocidom, već masovnim zločinom. Time se pridružio onima koji su i ranije tvrdili to isto, a koji su davno ućutkani objektivnim rezolucijama i nepristrasnim nastojanjima nevladinih grupacija poznatih kao Biserko-Kandić. Prije Fligea, Tužilaštvo u Sarajevu je podiglo optužnicu protiv sudije Haškog tribunala O Gon Kvana, jer se usudio reći da postoje sumnje u odgovornost za zločin na Markalama, čime je uvrijedio sve one koji su prouzrokovali taj događaj. Očekuje se da će ova dvojica sumnjivaca ako kroče na tlo BiH, biti uhapšeni i sprovedeni u zatvor, do suđenja. Tamo će se pridružiti poslanicima Parlamenta BiH koji nisu htjeli glasati za zakon o negiranju genocida, pa su ekspresno tuženi i suđeni na 20 godina zatvora. Zatvor se zove "Prokleta avlija", a upravnik je Naser Orić, koga je sud proglasio nevinim za smrt 3.247 Srba oko Srebrenice. Ti mrtvi nisu oživjeli poslije takve presude, što je u Sarajevu proglašeno opstrukcijom reforme pravosuđa. Već se zna da će svi Naserovi zatvorenici morati igrati u predstavi "Omer-paša Latas", u režiji poznatog režisera i humaniste Atifa Dudakovića. Da bi zatvorenici-glumci uživali u poznatom ambijentu, pojedine scene će se igrati na lokacijama silosa u Tarčinu i kasarne "Viktor Bubanj" gdje se sada nalaze nezavisni i nepristrasni pravosudni organi Sud i Tužilaštvo BiH. Radi autentičnosti, nevino oslobođeni Rasim Delić je pozvao mudžahedine kojima je obećao povratak u BiH, kada ih je ispraćao u decembru 1995. godine. Oni će uzvikivati Alahu ekber, a imaju i neglumljeno iskustvo odsijecanja srpskih glava. 

Ovo što ste pročitali nije stvarnost, čak ni ružan san. A moglo je biti stvarno, baš onako kako je zamislio i radio prijatelj Alije Izetbegovića, Pedi Ešdaun. On javno govori i piše da je njegov zadatak bio razgradnja strukture Dejtonskog sporazuma i pravljenje države Bosne i Hercegovine. Za tu Ešdaunovu BiH borili su se Bošnjaci, jer Srbi i Hrvati ni ranije, ni sada, ne pristaju na državu po mjeri samo jednog od njenih konstitutivnih naroda. Histerične snove o unitarnoj BiH još uvijek sanjaju Tihić, Silajdžić, Lagumdžija, a Cerić čeka priliku da odapne još koju strijelu prema nevjernicima.

Republika Srpska se oslobađa zabluda da je sa bošnjačkim političarima moguće postići dogovor o poštovanju Dejtonskog sporazuma i ostvarivanju legitimnih interesa entiteta i konstitutivnih naroda. Pravo na svoju istinu imaju i Srbi i Hrvati i to im ne mogu zabraniti instalirani strani tužioci i sudije. Te strance ne biraju niti plaćaju institucije BiH, već visoki predstavnik koji ima zadatak kojim se hvali Ešdaun. Umjesto pravde za sve žrtve, kako sam uvijek tražio, uz progon zločinaca dok god biološki postoje, dobili smo presude po mjeri bošnjačke istine.

Opravdano je nezadovoljstvo Srba i Hrvata na stalne pokušaje majorizacije, da se sve pobošnjači pod firmom građanske države, univerzalnih prava, biranja prostom većinom glasova. Valjda da bi u Predsjedništvu BiH imali tri mala Zlatkova Komšića.

Od prije nekoliko godina, Republika Srpska je ostvarila jedinstvo, uz odlučnost da istraje na poštovanju Dejtonskog sporazuma. Međutim, to zalaganje za Dejton proglašava se za Anti-Dejton. Taj bošnjački gebelsovsko-papagajski hor, potpomažu neki ambasadori, čime krše diplomatske konvencije i međunarodno pravo, jer se ponašaju kao da su akreditaciju dobili od Bošnjaka, a ne od države BiH u kojoj ne žive samo Bošnjaci.

Neshvatljivo je koliko se truda i energije ulaže u rušenje Bosne i Hercegovine, jedino moguće po slovu, a ne po izmišljenom duhu Dejtona. Umjesto da su bošnjački političari prigrlili Dejton, da su razumijevali nezadovoljstvo Hrvata, pa pristali da BiH kao višenacionalna država ostvari sarajevsko-banjalučko-mostarsku policentričnost, oni uporno, ponekad histerično, zahtijevaju nastavak antidejtonske prakse koju godinama provodi OHR na osnovu izmišljenih bonskih ovlašćenja. Takva politika nije donijela stabilnost Bosni i Hercegovini, ni korist, osim dobro plaćenoj OHR-ovoj strukturi. Najveće zlo čini bošnjačkom narodu, jer mu stvara i održava zablude o većim pravima Bošnjaka, zato što Srbi i Hrvati neće da navijaju za BiH.

Bošnjačka politika pokazuje da njima ne trebaju ni Srbi, ni Hrvati u BiH, kao konstitutivni narodi, već im samo treba sva teritorija Bosne i Hercegovine za bošnjačku građansku državu. Srbi i Hrvati mogu napolje u susjedne zemlje. Pri tome ne mogu ponijeti bosansku zemlju, već samo onu koju su donijeli na opancima, kao što je tjerajući Srbe iz Hrvatske, nekada govorio Kerumov učitelj Stipe Mesić, koji se preobratio i odmetnuo od Tuđmana one godine kada je osnovan Haški tribunal. Zemlja na opancima je mogla biti sa Karpata odakle su Srbi i Hrvati, sa drugim južnim Slovenima došli prije hiljadu četiristo godina. Ispada da Srbima i Hrvatima ne pripada BiH, već poklonicima Mehmeda el Fatiha, koji je pokorio srednjovjekovnu hrišćansku Bosnu. Po reisu Ceriću, 500 godina te vlasti su sve sami humanizam i renesansa. Na takvoj osnovi Mehmeda Osvajača, Cerić je pozivao Silajdžića da po principu jedan čovjek - jedan glas, napravi novi Ustav BiH, kojim bi zamijenili ionako rashodovani Dejtonski ustav. Da se to desilo, Stipe Mesić i Pedi Ešdaun bi mogli reći – uspjeli smo, izvršili smo zadatak.