Karleuša – naprijed, Anđelina – stoj

(Novi Reporter, 20. 10. 2010)

Otvoreno favorizovanje bošnjačkih i albanskih nacionalnih ciljeva bilo je lajtmotiv prošlogodišnje turneje američkog potpredsjednika DŽozefa Bajdena na relaciji Sarajevo – Beograd – Priština, a ništa se nije promjenilo ni u prethodnoj sedmici, kada je državni sekretar SAD Hilari Klinton obišla iste destinacije. «Podržavamo BiH kao demokratsku i multietničku državu i ne podržavamo nikakvu secesiju koja dolazi od bilo koga, jer smatramo da je to izgubljen prijedlog, i to ni na koji način ne odražava ono što su naše analize zaključile», izjavila je Klintonova u Sarajevu. Nakon afirmativnog stava o centralističkim «vrijednostima» u Bosni i Hercegovini, gospođa iz Stejt departmenta prešla je Drinu i deklamovala krajnje suprotnu priču, definišući albanski secesionizam kao vrhunski doprinos globalnoj političkoj teoriji i praksi. Ako se zna da oba zapažanja potiču od autorke poznatog autobiografskog falsifikata o «bježanju pred srpskim snajperima na tuzlanskom aerodromu», i to dvije godine poslije rata u BiH, onda su sva pitanja o dosljednosti apsolutno suvišna.

Nakon afirmativnog stava o centralističkim «vrijednostima» u Bosni i Hercegovini, gospođa iz Stejt departmenta prešla je Drinu i deklamovala krajnje suprotnu priču, definišući albanski secesionizam kao vrhunski doprinos globalnoj političkoj teoriji i praksi.

Prizivanje baruta: Ipak, ukusno glavno jelo za bošnjačke maksimaliste nije dopunjeno identičnim desertom, pošto je Hilari Klinton u Sarajevu objasnila narogušenoj publici da SAD «neće nametati rješenja» u Bosni i Hercegovini. Prvobitno euforični domaćini umorno su uzdahnuli kada su shvatili da verbalni vjetar u jedra unitarizma neće biti praćen vašingtonskom konkretnom akcijom. Umjesto gromoglasnih najava zavrtanja ruku političarima iz Republike Srpske s ciljem povinovanja ustavnim promjenama u skladu sa baščaršijskim standardima, šefica američke diplomatije punudila je rezervni plan. Naime, ona smrtno ozbiljno vjeruje u magično dejstvo približavanja BiH Evropskoj uniji i sjevernoatlantskoj vojnoj alijansi. Imajući u vidu činjenicu da se američka puka retorika, ma koliko im godila, u sarajevskim političkim i medijskim krugovima smatra potpuno nezadovoljavajućim odnosom prema Bosni i Hercegovini, nije isključeno da će i Hilari Klinton uskoro podijeliti sudbinu doskoro omiljene figure među fanovima «suverene i cjelovite BiH», Anđeline DŽoli.

Poznata američka glumica, odlučna da režira film u čijem je središtu ljubavna priča muslimanke i Srbina u ratnom vrtlogu u BiH, prošla je ovih dana u Sarajevu kroz pravog «toplog zeca». Pošto je u prvim medijskim opservacijama na temu sadržaja predstojećeg ostvarenja Anđeline DŽoli nagoviješteno da se Bošnjakinja, ustvari, zaljubljuje u sopstvenog silovatelja - naravno, pripadnika nacije zadužene za takve gadosti u novovremenim holivudskim klišeima o Balkanu – uslijedile su burne reakcije čuvenog nevladinog sektora iz Federacije. Predsjednica udruženja «Žene – žrtve rata» Bakira Hasečić uputila je ultimatum ministru kulture FBiH Gavrilu Grahovcu da poništi odobrenje za snimanje dijelova tog filma na području «većeg entiteta». Silajdžićev Srbin, a po potrebi i Jevrej, poslušno je izvršio direktivu. Zatim je uslijedio širok spektar reakcija - od zastrašujućih kletvi raznih «nana» u televizijskim kontakt-emisijama tamošnjeg javnog servisa do prenemaganja notornog šoviniste Emira Hadžihafizbegovića da će, kao Grahovčev kantonalni pandan, rizikovati da bude uhapšen kako bi segmenti filma Anđeline DŽoli bili snimljeni u Sarajevu i okolini. Na kraju, federalnom ministru ipak je bilo važnije šta o njemu misle u salonima nego u mahalama, pa se pokunjeno posuo pepelom i ispeglao već zgužvanu «dozvolu».

Pošto je u prvim medijskim opservacijama na temu sadržaja predstojećeg ostvarenja Anđeline DŽoli nagoviješteno da se Bošnjakinja, ustvari, zaljubljuje u sopstvenog silovatelja - naravno, pripadnika nacije zadužene za takve gadosti u novovremenim holivudskim klišeima o Balkanu – uslijedile su burne reakcije čuvenog nevladinog sektora iz Federacije.

U svakom slučaju, rasplet je prilično iracionalan, jer bošnjačka «elita» ovim slalomom nije izazvala podozrenje džet-seterke sa art-ambicijama, već neobičan izliv njene servilnosti, garnirane mrvicama čuđenja i uvrijeđenosti. Tu se bizarna saga ne završava, pošto će, po svojoj prilici, račun kratkog spoja između DŽolijeve i Sarajeva biti ispostavljen srpskoj javnosti, koja nije tražila nikakvu «nagradu» zbog dominantnog stava da svako ima pravo da vlastitim novcem snima šta hoće i gdje hoće, ali, nije očekivala ni novu «Grbavicu», sa Anđelinom umjesto Jasmile Žbanić. A to će, na osnovu svih dosadašnjih saznanja o fimu, vjerovatno i dobiti, ali, ovog puta sa daleko većim bužetom i neuopredivo jačim efektom u disciplini stvaranja planetarne slike o ružnim, prljavim i zlim Srbima. Njima, naravno, po definiciji pripadaju uloge upravnika logora i slične role, što je klasično negativno predubjeđenje, koje čini opravdanim iste takve «bjanko» ocjene rediteljskog debija Anđeline DŽoli.

Dakle, za suptilnu propagandu zaduženi su «umjetnici», a za direktne i nedvosmislene ratne pokliče – Zlatko Lagumdžija. U intervjuu britanskom «Tajmsu» predsjednik SDP-a je poručio: «Ili ću naći način da legitmno zaustavim Dodika u kršenju ustava fizičkom silom, ili ću biti smijenjen i neki ludi radikali će preuzeti moju dužnost i to učiniti». Osokoljen izbornim rezultatom u bošnjačkom dijelu BiH, Lagumdžija je posegao za dvostrukim lažnim predstavljanjem. Prije svega, opisao je sebe kao već izabranog predsjedavajućeg Savjeta ministara, što je u ovom trenutku udaljeno od realnosti hiljadama svjetlosnih godina. U stvarnom životu, on je tek čelnik najpopularnije stranke u jednom od tri ovdašnja naroda, tako da «fizička sila» koja mu se priviđa može da bude samo privatno obezbjeđenje tog ispraznog hvalisavca. To je i sam primio k znanju, vrlo brzo nakon incidenta na stranicama londonskog dnevnika, jer je, suočen sa ličnim mizernim šansama, lansirao Antu Domazeta kao novog kandidata SDP-a za «državnog premijera». Takođe, Lagumdžija je označio kompletnu političku konkurenciju među Bošnjacima kao fanatičnu i ekstremnu, iako su slikoviti izrazi, upotrebljeni u tom dočaravanju, primjereniji njegovom «liku i djelu», jer ni Sulejman Tihić, ni Bakir Izetbegović, ni Fahrudin Radončić, pa čak ni Haris Silajdžić, u postdejtonskoj BiH nisu pomjerili granice javnog govora do tačke otvorenog prizivanja krvi i baruta.

Lobotomija: U takvim okolnostima, čak i sadašnje preokupacije vlasti Borisa Tadića u Srbiji djeluju benigno, iako su sve, samo ne to. Jer, prvo je Apelacioni sud u Beogradu, poslije očiglednog miga sa «najvišeg mjesta», pustio na slobodu Iliju Jurišića. Nakon formalno privremenog, a suštinski definitivnog povratka na lokaciju zločina iz 1992. jednog od ključnih aktera komandnog lanca napada na kolonu JNA, došao je red na novu egzibiciju «druga predsjednika» i njegovih spin-doktora. Iako su i laici u zemlji i regionu, a pogotovo Tadićeve bezbjednosne službe, unaprijed znali ko će biti organizatori napada na policiju tokom beogradske gej – parade, tobože su bili zatečeni dimenzijama obračuna i načinom djelovanja demonstranata. Nakon svjesne odluke da ne vrši preventivna privođenja vodećih planera protesta, Tadićeva vlast je nepreduzimanjem jedine efikasne mjere za izbjegavanje haosa - osim odustajanja od parade, naravno - pokušala da ostvari providan cilj. Uz prateću medijsku artiljeriju, dopustila je prodor homoseksualizma iz privatne u javnu sferu na velika vrata i tako završila jedini posao koji joj bio važan – bespogovorno je ispunila važnu kariku u beskonačnom nizu narudžbi iz Brisela i Vašingtona.

Ali, istim potezom, ta vlast ostvarila je i efekte na domaćem terenu. Namjerno dopustivši da stihija zagospodari beogradskim ulicama, Tadić i njegovi asistenti pronašli su način da «disciplinuju» većinu stanovništva Srbije, te da onu vrstu ljubitelja istog pola kojima nije dovoljna spavaća soba, već egzibicionistički žele i svjetla pozornice, učine društveno prihvatljivim, pa i poželjnim fenomenom u narednim sezonama. Jer, ko će se sada, među najmanje 90 odsto građana lobotomisane teritorije između Subotice i Vranja, nespremnih da aplaudiraju «Paradi ponosa», ali isto tako nezainteresovanih da o tome uz upotrebu nasilja «raspravljaju» sa učesnicima gej-okupljanja, usuditi da iznese negativno mišljenje o ovom hiru zvanične i NVO – Srbije. U neurotičnoj vizuri nametnutog «sistema vrijednosti», to će značiti samo jedno – aha, identifikuješ se sa huliganima. A upravo je ta populacija, u čijem jezgru su bili fudbalski «navijači» i infantilci sa «desnim» ideološkim pretenzijama, uprkos deklarativnom «antirežimskom» gardu, imala funkciju korisnih idiota, koji nepogrešivo slažu kocke u uvrnuti mozaik aktuelne vlasti. Bez obzira na eventualne drugačije motive, bez političkih i seksualnih konotacija, za sramne događaje u Đenovi par dana kasnije, to je bio još jedan, moguće i neplanirani kec na desetku u rukama predsjednika, čime je kompletirana slika primitivne i agresivne rulje koja se nalazi naspram «plemenitog» Borisa Tadića. U takvoj percepciji nema prostora za utemeljenu sumnju da je, ustvari, riječ o dvije dimenzije «truleži u državi Danskoj». Ali, bar ima mjesta sa nedvosmislenu konstataciju – Tadićev DS u posljednjih godinu dana nepovratno klizi prema LDP-u Čedomira Jovanovića. Takav trend, očito, ne mogu da zaustave usamljeni izuzeci, kao što je gradonačelnik Beograda Dragan Đilas, spreman da trezveno ukaže na destruktivno sadejstvo homoseksualnih «slavljenika» i batinaške bratije, po cijenu «ukora pred isključenje», upućenog posredstvom Nebojše Krstića, savjetnika i glasnogovornika «Velikog Gazde».

Bez obzira na eventualne drugačije motive, bez političkih i seksualnih konotacija, za sramne događaje u Đenovi par dana kasnije, to je bio još jedan, moguće i neplanirani kec na desetku u rukama predsjednika, čime je kompletirana slika primitivne i agresivne rulje koja se nalazi naspram «plemenitog» Borisa Tadića.

A na političkoj i javnoj sceni Srbije, poslije «Parade ponosa», niz detalja širi neprijatan zadah. Čitav rusvaj iskorišten je, između ostalog, da Vlada krene u prodaju Telekoma, odnosno, u kupovinu još jednog mandata za sebe. Zatim, i za to da Skupština usvoji šuplju rezoluciju o «osudi zločina nad srpskim narodom u protekom ratu», s ciljem guranja pod tepih supstancijalne i žestoko zlonamjerne parlamentarne deklaracije o «genocidu» u Srebrenici. Na kraju, i za to da Jelena Karleuša postane vrhovni autoritet za gej-sekciju ljudskih prava, prelazeći put od povoda za sprdnju, u kojoj je tretirana isključivo kao nadobudna turbo-folk pjevaljka, do oličenja nekakve širine i tolerancije. Takav obrt dogodio se na isti način na koji je Dragan Marković – Palma u kratkom roku prije dvije godine od limitirane sirovine, neupućene u opus Betovena i Šopena, naprasno transformisan u potpisnika «besmrtnih mudrosti», poput formulacije: «Patriotizam se ne sipa u traktor».

Danas se iz vašingtonskog rezervoara ne sipa ništa opipljivo ni u bisage Zlatka Lagumdžije u BiH i Borisa Tadića u Srbiji, ali, oni pokazuju zapanjujuću spremnost da iz čistog entuzijazma slijede smjernice Hilari Klinton. Pored takvih pregalaca na terenu, državni sekretar SAD ne mora da se lično bakće sa «nedovršenim poslom na Balkanu». Možda sve rijeke teku prema ušću. Međutim, Lagumdžijin i Tadićev tok opire se zakonima fizike i kotrlja se ka izvoru – Stejt departmentu.