Nisu htjeli Dejton

(Nezavisne novine, 1.2.2010)

U višenacionalnim državama, najbrojniji narod, odnosno njegovi politički predstavnici, imaju povećani stepen odgovornosti za ostvarivanje temeljnih dokumenata na osnovu kojih je nastala država.

U Bosni i Hercegovini najbrojniji narod su Bošnjaci, koji su kao i druga dva naroda Srbi i Hrvati, konstitutivni elementi zajedničke države koja se sastoji od dvije sastavnice – Federacije BiH i Republike Srpske. Mnogo puta je rečeno da je sadašnja BiH nastala u Dejtonu, da je tek nakon potpisivanja u Parizu 1995. i nakon konstituisanja vlasti poslije izbora 1996. godine, Bosna i Hercegovina zadobila atribute države – vlast na cijeloj teritoriji i kompletno stanovništvo, koje prije toga nije ni imala, bez obzira na formalno međunarodno priznanje.

Na primjeru Bosne i Hercegovine može se veoma jasno sagledati situacija postkonfliktnog i podijeljenog društva, kakvim se mogu ocijeniti i društva u nekim drugim evropskim državama. Po tome Bosna i Hercegovina nije unikum, jer u nekim državama ni vjekovno zajedničko postojanje, nije izbrisalo nacionalne razlike, nego ih čak i pojačalo. Ni članstvo u Evropskoj uniji nije zauvijek odredilo postojanje Belgije, Velike Britanije, Španije, pa i nekih drugih, u sadašnjem ustavnom i teritorijalnom ustrojstvu. To se već i dešavalo, pa je Belgija od unitarne države postala federalna, a Škotskoj i Velsu su data autonomna politička prava formiranjem i izborima za regionalni parlament i vladu.

U složenim državama, međunacionalni i regionalni odnosi unutar država, predmet su stalnih političkih i društvenih rasprava i slobodnih inicijativa. U svojim pristupima, svi akteri koji računaju na legitimnost, obavezni su na javnost svog djelovanja i nenasilne metode. Oni koji sebe stavljaju izvan tih pravila, ne uživaju povjerenje i tretiraju se kao teroristi. ETA u Španiji i IRA u Velikoj Britaniji su takvi primjeri. Svi drugi imaju pravo da slobodno izražavaju svoje stavove i (ne)zadovoljstva zajedničkim državama, sve do programskih opredjeljenja za nezavisnost i secesiju, kao što traži Škotska narodna partija koja je na vlasti u Škotskoj, flamanske partije u Belgiji ili katalonske organizacije u Španiji. To pokazuje svu raznorodnost ideja i inicijativa o budućnosti njihovih pokrajina i nacionalnih zajednica u odnosu na zajedničku državu.

U BiH je u poslijeratnom periodu održano pet opštih izbora i četiri izbora za lokalne zajednice, čime je potvrđivan demokratski karakter vlasti u kojoj su učestvovale sve relevantne političke stranke. Već deceniju i po vlada neugroženi mir, što je dovelo do skoro potpunog redukovanja vojnog dijela mirovne misije. Po ocjenama EUFOR-a ne postoje nikakvi ozbiljni nagovještaji ni mogućnosti ugrožavanja mira i bezbjednosti u BiH. Istovremeno, u međunarodnim odnosima, napretkom se ilustruju aktivnosti BiH prema Evropskoj uniji s kojom ima zaključen Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, učešćem u Partnerstvu za mir NATO pakta, članstvom u regionalnim procesima saradnje i ekonomskog povezivanja. Da ne govorimo da je BiH punopravna članica Savjeta Evrope, Ujedinjenih nacija i od ove godine i nestalni član Savjeta bezbjednosti. Za nekoga sa strane, to je dokaz da BiH u potpunosti ostvaruje svoj unutrašnji i međunarodni suverenitet, kao i druge demokratske zemlje.

Ali nije tako, zato što BiH ima što nijedna druga država nema. Ima neproglašeni protektorat koji je čini bolesnim i propadajućim društvom, ponajviše zbog ključne uloge takozvane međunarodne zajednice, zapravo Kancelarije visokog predstavnika. Rat je završen Dejtonskim mirovnim sporazumom koji sadrži brojne anekse kojima se definiše i omogućava političko-pravno funkcionisanje i međunarodno-pravno postojanje BiH kao suverene i demokratske države. Istina, ta rješenja, kao i sam Ustav BiH koji je Aneks 4 Dejtonskog sporazuma, nisu nikada potvrđeni u institucijama BiH, pošto i nije bila predviđena njihova ratifikacija. Iako su konstitutivni narodi u BiH označeni kao donosioci Ustava BiH, zapravo je on kao međunarodni ugovor, nastao potpisom triju strana u BiH – Republike BiH, Federacije BiH i Republike Srpske. U skladu sa Bečkom konvencijom o pravu međunarodnih ugovora, svi dejtonski sporazumi su stupili na snagu danom potpisivanja u Parizu, 14. decembra 1995. godine.

Polazeći od vlastite odgovornosti, Savez nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) kao politička stranka koja je na vlasti u Republici Srpskoj i učestvuje u vlasti na nivou zajedničke države, prije dvije godine, u februaru 2008. godine, predložio je da se u Parlamentarnoj skupštini BiH donese deklaracija o odgovornosti kojom bi svi politički predstavnici koji čine parlament, potvrdili svoju trajnu opredijeljenost za Dejtonski sporazum i ustavno uređenje BiH. Deklaracija nije usvojena zbog odbijanja bošnjačkih predstavnika: "Nećemo je usvojiti, ali ni odbiti", kako je rekao poslanik SDA Bakir Izetbegović. U predloženom tekstu deklaracije stoji: "Bosna i Hercegovina je zajednička država tri konstitutivna naroda – Bošnjaka, Srba i Hrvata i ostalih naroda i građana, a njena ustavna struktura će se razvijati na osnovu dogovora i konsenzusa kao temeljnih vrijednosti svake višenacionalne države. Neprikosnoveni temeljni principi postojanja Bosne i Hercegovine su njen suverenitet, politička nezavisnost u skladu s međunarodnim pravom i teritorijalni integritet uz nepovredivost međunarodno priznatih granica. Bosnu i Hercegovinu mogu očuvati i učiniti demokratskom i prosperitetnom samo njeni narodi i građani, neposredno i putem dijaloga političkih predstavnika izabranih na slobodnim i demokratskim izborima. Samo tako usaglašena rješenja su garancija njihove provodivosti. Sada, nakon toliko godina od završetka tragičnog rata, Bosna i Hercegovina kreće putem novog i odgovornog početka koji će omogućiti stabilan politički i ekonomski razvoj cijele zemlje i time ubrzati njen put ka evroatlantskim integracijama. To podrazumijeva prestanak institucije Visokog predstavnika i potpuno prerastanje u Specijalno predstavništvo Evropske unije. Evropska unija za Bosnu i Hercegovinu nije samo politički cilj, već uslov dugoročne stabilnosti, pa je u skladu s tim nezamjenljiva uloga evropskih institucija kroz razumijevanje i svaki vid podrške. Evropska budućnost Bosne i Hercegovine gradi se saradnjom, tolerancijom i razumijevanjem, bez uslovljavanja i nametanja rješenja bilo kome i od bilo koga. U Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine neophodno je usvojiti Ustav Bosne i Hercegovine koji je sada na snazi kao Aneks IV Dejtonskog mirovnog sporazuma, da bi ga kroz ustavnu proceduru mogli mijenjati i dopunjavati. Opredijeljeni smo za trajan mir u Bosni i Hercegovini i u skladu s tim tražimo ostanak kontingenta evropskih vojnih snaga na tlu BiH, do njenog članstva u Evropskoj uniji, kao nepristrasnu garanciju za sve stanovnike BiH."

Kada se pročita sadržaj predložene deklaracije, bilo je za očekivati da će to prihvatiti svi domaći akteri, a da će to bezrezervno podržati i predstavnici međunarodne zajednice u BiH. Prihvatanjem deklaracije BiH se mogla daleko više okrenuti unutrašnjem dijalogu i preuzimanju odgovornosti, oslobođena bilo čijeg straha ili manipulacija oko teritorijalnog integriteta i suvereniteta. Samim predlaganjem manifestovali smo bezrezervnu podršku Dejtonskom sporazumu, kao obavezi koja proističe iz međunarodnog ugovora, što jeste Ustav BiH. Naime, članom 3.3.b Ustava BiH je utvrđena obaveza "entiteta da u potpunosti poštuje ovaj ustav". Ta obaveza je dodatno potvrđena u istoj odredbi Ustava, koja određuje da "opšti principi međunarodnog prava predstavljaju integralni dio prava Bosne i Hercegovine i entiteta". Da je usvojena predložena deklaracija i da je BiH krenula putem evropskog partnerstva bez OHR-a, situacija bi danas bila daleko mirnija, kako za unutrašnje odnose, tako i na spoljnopolitičkom planu. Nisu htjeli, ali SNSD nije povukao svoj prijedlog. Bošnjački poslanici su neprihvatanjem deklaracije o odgovornosti, potvrdili antidejtonske namjere.

Umjesto podrške deklaraciji o odgovornosti koja potvrđuje teritorijalni integritet i suverenitet BiH, SDA je u septembru 2008. godine donijela svoju deklaraciju koja ima za cilj zadržavanje OHR-a dok se po njihovoj ocjeni, ne provede cijeli Dejtonski sporazum, jer će u protivnom važiti Ustav Republike BiH. Ovo po ko zna koji put potvrđuje instrumentalizaciju uloge OHR-a za unitarističke bošnjačke ciljeve, suprotno interesima opstanka, stabilnosti i demokratskog razvoja BiH. U bošnjačkim medijima, političkoj i stručnoj javnosti, sve češće se pojavljuju zahtjevi za vraćanje Ustava Republike BiH, jer po njima sadašnji "Ustav BiH nije legitiman akt", kako tvrdi Faris Vehabović, sudija Ustavnog suda Federacije BiH. Sve to je svojevrsna prijetnja i pritisak na ostale političke aktere koji ne pripadaju bošnjačkom korpusu. Iako se radi o evidentnom antidejtonskom ponašanju, to ne nailazi na osudu ni OHR-a, ni međunarodnih foruma.

Republika Srpska poštuje Dejtonski sporazum i vladavinu prava i ima pravo i obavezu da traži to i od drugih. Referendumsko izjašnjenje o obavezi poštovanja Dejtonskog sporazuma biće doprinos demokratskom i evropskom putu BiH. Referenduma se boje oni koji krše i ruše Dejtonski sporazum i sanjaju unitarnu bošnjačku BiH. Snovi nisu zabranjeni, ali u stvarnosti uvijek će postojati Republika Srpska potvrđena međunarodnim pravom, kao i prava triju konstitutivnih naroda. Izražavanje volje građana putem referenduma spada u korpus osnovnih demokratskih prava. Na osnovu referenduma, mnoge zemlje utvrđuju ispravnost političkih stavova ili predloženih odluka – od izgradnje minareta u Švajcarskoj kao višenacionalnoj državi do pitanja vraćanja dugova na Islandu. Nigdje nije sporan referendum, osim u BiH. Prava histerija je stvorena već od najave usklađivanja postojećeg zakona o referendumu u Republici Srpskoj, sa Ustavom i praksom evropskih država. Normalna ustavom predviđena zakonodavna aktivnost unaprijed se osuđuje kao antidejtonski čin, iako se ne navodi propis i odredba za takvu osudu.

Republika Srpska po svom Ustavu ima nadležnost da donosi zakone i da raspisuje referendum. To pravo nema nijedan organ na nivou BiH, jer to nije izričito predviđeno Ustavom BiH, pa ustavno i zakonsko uređivanje i raspisivanje referenduma pripada entitetima. Ustav Republike Srpske je pregledala i Venecijanska komisija Savjeta Evrope i nije imala nikakvu primjedbu na nadležnost i ovlaštenje za raspisivanje referenduma.

Očekivano – demokratiji i vladavini prava, prijetnjama se suprotstavlja OHR, čime potvrđuje da je BiH protektorat i zarobljena država. Nastavak agonije koju produkuje OHR i njegovo nepravno djelovanje svakim danom doprinosi produbljivanju podjela, onemogućava vraćanje međunacionalnog povjerenja, sprečava evropski put BiH. Oli Ren je napisao i dva puta ponovio: "OHR neće moći voditi BiH tamo gdje ona želi stići. Ne postoji način da se kvaziprotektorat pridruži Evropskoj uniji niti će se aplikacija za članstvo razmatrati dok god je OHR aktivan." Karl Bilt, prvi visoki predstavnik i švedski ministar spoljnih poslova, kaže isto: "EU je savez suverenih demokratija, a ne poluprotektorata u stanju polufunkcionisanja. I Bosna i Hercegovina ne treba više da bude poluprotektorat u stanju polufunkcionisanja kako bi postala suverena demokratija i ostvarila etape evropske integracije".

I u ovom slučaju pokazuje se: postojanje OHR-a je nespojivo sa demokratijom, vladavinom prava i evropskim putem Bosne i Hercergovine.