Pat pozicija u BiH

(Novi Reporter, 22. 2. 2012)

U nizu iluzija koje zagovornici takozvane građanske države već dvije decenije emituju iz Sarajeva, jedan iracionalni stav zauzima posebno mjesto. Naime, i crveni i zeleni centralisti iz grada pored Miljacke uvjereni su da bi srpske i hrvatske narodne mase u Bosni i Hercegovini, kada bi dobile priliku da se slobodno izjasne, uz malo zakeranja ipak prihvatile unitarno uređenje zemlje, ali im to od 1990. do danas ne dozvoljavaju njihovi separatistički orijentisani političari. Dakle, među bošnjačkim teoretičarima koncepta „jedan čovjek – jedan glas“ dominira ubjeđenje da nema objektivnih prepreka da takav model zaživi, pošto su, navodno, građani Republike Srpske i hrvatskih kantona u Federaciji uglavnom otvoreni za „100 odsto BiH“. Čitav problem, rezonuju u tom miljeu, ima subjektivni karakter. Zbog toga je najbitnije pronaći Srbe i Hrvate na političkoj sceni RS i zapadne Hercegovine po mjeri sarajevskog maksimalizma, i nevolja sa „otuđenim centrima moći“ u Banjaluci i zapadnom Mostaru nestaće preko noći.

Ali, unutar dva „destruktivna“ naroda nikako da se, osim marginalnih ličnosti, pojave prihvatljive figure za glavnu struju jedine „državotvorne“ nacije u BiH. Zbog toga su Socijaldemokratska partija Bosne i Hercegovine i Stranka demokratske akcije, kao dvije vodeće opcije među Bošnjacima, prinuđene da vode polemike sa realnim političkim sagovornicima na srpskoj i hrvatskoj strani, a ne sa klonovima Željka Komšića, Živka Budimira, Svetozara Pudarića i Mire Lazovića. U konkretnom slučaju, kada je RS u pitanju, neprijatna stvarnost za SDP i SDA personifikovana je u zajedničkom nastupu Saveza nezavisnih socijaldemokrata i Srpske demokratske stranke na nivou BiH. Upravo je Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine, osnovna adresa zbog koje je to partnerstvo zaživjelo, nedavno bila teren za praktičnu demonstraciju apsolutne nefunkcionalnosti BiH – i u subjektivnom i u objektivnom smislu.    

Beskrajno verglanje: Gotovo istovremeni prijedlozi dva pravna akta u Parlamentarnoj skupštini predstavljali su više nego opipljiv parametar etničke distance u današnjoj Bosni i Hercegovini. Prvo su Beriz Belkić i Azra Hadžiahmetović, poslanici Stranke za BiH Harisa Silajdžića, još krajem prošle godine, uputili u parlamentarnu proceduru prijedlog takozvanog zakona o zabrani negiranja genocida. Naravno, ta inicijativa imala je samo jednu svrhu – da zapuši usta svima u RS koji se usude da kažu da se u Srebrenici 1995. desio ratni zločin, ali ne i „holokaust“, što bošnjački propagandisti sa nesmanjenom histerijom kontinuirano tvrde. O intenzitetu takvog fanatizma dovoljno govori podatak da su Belkić i Hadžiahmetovićeva akteri četvrtog pokušaja da se ta ambicija uobliči u paragrafe.

Prijedlog se 15. februara našao na dnevnom redu zajedničke komisije za ljudska prava dva parlamentarna doma na nivou Bosne i Hercegovine. Zahvaljujući prisustvu poslanika iz RS u tom tijelu, nije usvojen, odnosno, dobio je negativno mišljenje. Međutim, u Predstavničkom vijeću, sastavljenom od dvije trećine predstavnika Federacije i jedne trećine poslanika iz RS, nije prihvaćeno takvo negativno mišljenje komisije. To podrazumijeva ponovnu mogućnost da isti ili neki drugi predlagači opet pokrenu identičan politički manevar. U svakom slučaju, bošnjačka strana ima na raspolaganju proceduralnu opciju da u toj instituciji i javnosti beskrajno vrti jednu uzaludnu i deplasiranu zamisao.      

Samo dan kasnije, 16. februara, pred drugom komisijom Predstavničkog vijeća – ustavnopravnom, našao se prijedlog pravnih akata kojim bi se stavili van snage zakoni o Sudu i Tužilaštvu BiH. Iza takve inicijative stajali su Drago Kalabić iz SNSD-a i Darko Babalj iz SDS-a. Ponovila se prethodna situacija, samo sa različitim predznakom. Ovog puta, Bošnjaci su blokirali prijedlog u komisiji, a Srbi su u Predstavničkom vijeću izdejstvovali još jednu priliku da taj tekst i dalje bude u parlamentarnom opticaju. Na taj način, po ko zna koji put, uspostavljena je svojevrsna pat pozicija u BiH. U šahu, takve stvari se rješavaju tako što igrači zaključe da je rezultat neriješen, sruše sve figure i, eventualno, započnu novu partiju. Ili se jednostavno raziđu. U Bosni i Hercegovini, zbog sarajevskog upornog čekanja imaginarnog centralističkog Godoa iz Vašingtona ili Brisela, meč traje unedogled.          

Aksiomi: U svemu tome, neophodno je primjetiti da su upravo pitanja koja su tokom ta dva dana bila predmet rasprave u skupštinskim komisijama, kao malo koje druge teme, apsolutna potvrda apsurdnosti potajne teze bošnjačkih maksimalista o jazu između „antibosanske“ srpske i hrvatske političke elite i latentno „probosanske“ većinske populacije unutar ta dva naroda. Nema tog istraživanja javnog mnjenja koje ne bi potvrdilo veoma visok stepen saglasnosti među Srbima u RS da u Srebrenici jeste bilo ratnih zločina, ali ne i „genocida“. S druge strane, upravo je homogenizacija povodom obrnutog stava jedna od glavnih karakteristika savremenog bošnjačkog političkog identiteta, a oko tog opšteg mjesta u kolektivnoj svijesti Bošnjaka nije zabilježen nijedan slučaj polarizacije i bar minimalne razlike u mišljenjima.

Ista matrica prati odnos prema Sudu i Tužilaštvu BiH. Bez obzira na raširenu procjenu raznih „analitičara“ da je to suviše apstraktna tema za većinu „običnih smrtnika“ i da, u suštini, ni u RS, a ni u Federaciji, „po dubini“ stanovništva ne postoji naročito profilisan stav o djelovanju tih struktura, dva hipotetička istovremena referenduma – ne samo nesuđeni prošlogodišnji u Republici Srpskoj, već i nikada pomenuti u FBiH – imala bi konotaciju klasičnog popisa stanovništva prema nacionalnoj pripadnosti. U RS odavno nema ni minimuma afirmativnog stava u društvu o kompromitovanim bh. pravosudnim institucijama, jer su u nebrojenim situacijama manifestovale ljutu promuslimansku pristrasnost, dok je s druge strane međuenetitetske linije, u bošnjačkim kantonima, uvijek prisutan vapaj za još i još „državnih“ sudova – „vrhovnih“, „apelacionih“ i kakvih sve ne. 

Dakle, pozicije u oba slučaja – i povodom Srebrenice i u vezi s „pravosuđem“ – definisane su za vrlo, vrlo dug period. Jednostavno, to su aksiomi, ne samo dvije nacionalne politike, već i dva automatska načina rezonovanja među stotinama hiljada Srba i Bošnjaka. Naravno, to ne znači da između konstitutivnih naroda i njihovih političkih predstavnika, pri razmatranju dometa u ostalim kategorijama, od životnog standarda do sprečavanja korupcije, ima previše identifikacije. Ali, u koordinatama dvije teme koje su se „zaglavile“ u Parlamentarnoj skupštini BiH neće biti pomaka, ma koliko malobrojni, ali dosta glasni i narcisoidni „disidenti“ u odnosu na takvu „školu mišljenja“, posebno iz RS, naricali zbog toga i pripisivali status kvo masovnoj „zatucanosti“, odnosno, nespremnosti „sitnih duša“ iz mase da prate „širinu“ novih „prosvjetitelja“.

Gvantanamo i Al Kaida: Kako se može reagovati na aktuelne kontroverze iz parlamentarnih klupa na nivou BiH? Recimo, izjavama u kojima se može prepoznati elementarno ograđivanje od sumanute odluke Tužilaštva Bosne i Hercegovine da prekine istragu o zločinu u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu 1992. Zamjenik visokog predstavnika, američki diplomata Roderik Mur, saopštio je da je u Dobrovoljačkoj počinjeno „krivično djelo“, te da počinioci „treba da odgovaraju“, uz dodatak da „postoji mogućnost da Tužilaštvo nastavi da radi na utvrđivanju istine“ u tom slučaju. Te riječi jesu izgovorene u rijetkim pauzama između zatupljujućih i otrcanih „zaklinjanja“ SAD - bilo direktno, bilo posredstvom filijale poznate kao Savjet za implementaciju mira (PIC) – u „multietničku, demokratsku BiH koja korača ka EU i NATO-u“. Prezentovane su i u znaku vašingtonskog neosporavanja „pravosudne“ nedonoščadi sa nivoa Bosne i Hercegovine. Ali, i takva simbolična packa bošnjačkim poslušnicima dobija na težini kada se uoči nevjerovatan pravac u kojem sarajevski štićenici SAD idu koracima od sedam milja.

Iako, najčešće, predstavljaju živi dokaz bošnjačke raspolućenosti između snishodljivosti prema Zapadu i posvećenosti Orijentu, nosioci izvitoperenog fenomena zvanog „avazovština“ sada otkrivaju prostore poremećenosti na kojim ih ne može stići čak ni ruka američkih pokrovitelja sarajevskog unitarizma. Nakon što su u njihovom specifičnom sistemu antivrijednosti pomireni Gvantanamo i Al Kaida, nova uporišna tačka pronađena je u radio-stanici iz Ruande, sa idiličnim imenom „Oslobođenje hiljadu brežuljaka“, ali i neidiličnim apelom slušaocima da 1993. i 1994. godinu moraju iskoristiti da sve pripadnike suparničkog plemena posjeku mačetama. Verbalni jatagani vodećeg bošnjačkog dnevnika ruandske provenijencije, a turskog naziva, u proteklim danima bili su usmjereni prema Aleksandri Pandurević, poslaniku SDS-a u Parlamentarnoj skupštini. Na njenu sistematičnu, studioznu i efektnu demistifikaciju sarajevskih centralističkih podvala, nastavljači morbidne tradicije „Silosa“ reagovali su najavom da bi u 2012. čitav „glavni grad“ BiH mogao postati logor za srpske predstavnike u takozvanim zajedničkim institucijama.

Pa, ako se već stiglo do takvog dna, onda se iz politike „oslobođenja hiljadu brežuljaka“ može izuzeti bar dio kota. Srbi sa sjevera Kosova, iz Mitrovice, Zvečana, Zubinog Potoka i Leposavića, to su i učinili. Referendumom, održanim na Sretenje, dali su do znanja prištinskim eksponentima Ruande na Balkanu, ali i beogradskom režimskom jadu, da neće da budu obronci na secesionističkim Prokletijama.        

U Bosni i Hercegovini, s obzirom na etničku strukturu, teritorijalni raspored i stanje svijesti, potencijal za „oslobođenje hiljadu brežuljaka“ još je manji. U BiH bi se taj „projekat“ prije mogao nazvati „oslobođenjem dva brežuljka“, i onog što se nalazi između, jer ne dopire dalje od Vlašića na sjeveru i Igmana na jugu.