Pet srbofobičnih mitova

(Novi Reporter, 21. 9. 2011)

Neupućeni globalni mediji ne tako davno označili su ulogu čuvara jednog egzotičnog ostrva u blizini Australije kao «najbolji posao na svijetu». Očigledno, nisu znali za živopisnu profesiju «progresivnog intelektualca» na prostoru bivše Jugoslavije. To je, ipak, znatno prostiji način da se uz malo napora dođe do raznih privilegija i udobnog života. Za ulazak u prestižno društvo «avangardnih mislilaca» današnjice, bar kada je riječ o ovom dijelu planete, poželjno je, prije svega, izdeklamovati što više kritičkih i ciničnih opservacija o srpskom nacionalizmu. Posebnu poziciju u takvoj «nauci» zauzimaju osvrti na takozvanu srpsku mitomaniju. Omiljeno opšte mjesto u «razmatranjima» s tim predznakom jeste ruganje navodnoj srpskoj sklonosti da se slave nacionalni porazi u istoriji – sa akcentom na ishod boja na Kosovu 1389. godine. Koga zanima to što između obilježavanja i «slavljenja» postoji osjetna razlika? Kome su važne polemike o tome da li je pomenuti okršaj završen «neriješenim» rezultatom ili nečijom pobjedom? Ko će se, pri tome, sjetiti pompe s kakvom Amerikanci, «lučonoše demokratije i ljudskih prava» u savremenom svijetu, i danas «slave» bitku za Alamo, za koju se ni uz najveći uzlet mašte ne može reći da je predstavljala trijumf Teksašana nad Meksikancima?

Nijedna od tih dilema ne dodiruje klijentelu «progresivnih intelektualaca», zainteresovanih isključivo za to da ne skrenu sa vašingtonskih i briselskih «staza revolucije». Ali, postoje određene krivulje na grafikonima aktuelne političke situacije u regionu koje bi morale da ih zabrinu, naročito ako pripadaju bizarnoj podvrsti u tom miljeu - srbofobima sa srpskim imenima i prezimenima. Jer, materijal za priču o «mitomaniji» sve češće ih zasipa sa neočekivanih adresa, za njihova shvatanja. Iz Sarajeva, recimo. Ili iz Prištine. Najkompleksniji poduhvat za ta nadobudna stvorenja je, ipak, suočavanje sa enormnim količinama mitova koje emituju «proevropske» snage u Beogradu. A od srpskih nacionalista ni traga, ni glasa. Na stranu činjenica da su se stvarne kolektivne iluzije najbrojnijeg naroda na Balkanu nalazile na mjestima gdje ih «avangarda» nikada nije tražila. Bilo je važno da ima gline, koja će se oblikovati prema trenutnim potrebama autošovinističke «Druge Srbije» i njenog slabašnog pandana iz Republike Srpske.

Automatski pilot: U posljednje vrijeme duvaju neki novi vjetrovi, zbunjujući za opskurna stvorenja kojima je inače sve jasno. Naprimjer, izvjesni Ramo Mehmedović na ulici u Sarajevu priđe predsjedniku RS Miloradu Dodiku i počne da mu tupi o tome kako je Republika Srpska «takozvana» i «genocidna». U prvom slučaju, radi se o pukom mitu bošnjačkih maksimalista, uobličenom u posljednjem ratu. Silom ogoljene mržnje, sljedbenici te «legende» ostali su slijepi za Dejtonski sporazum i Ustav BiH. Do te mjere, da ih je čak i sarajevski najtiražniji dnevni list nedavno morao podsjetiti na tu nespornu dimenziju međunarodnog i unutrašnjeg legaliteta. Doduše, i za njih bi bilo previše da progledaju na oba oka, pa su dali Rami za pravo što je pomenuo «genocid». Ali, i ta konstrukcija, lansirana da bi se zbog nespornog ratnog zločina konkretnih individua u Srebrenici čitavom srpskom narodu pripisala odgovornost, ovih dana je ozbiljno osporena. I to ne od slučajnog prolaznika sa potrebom za originalnošću u ostrašćenom bošnjačkom ambijentu, već od relevantne figure – Hakije Meholjića, ratnog komandanta srebreničke muslimanske policije i prepoznatljive osobe iz Socijaldemokratske partije BiH.

Pred kamerom skandinavskog, po svim parametrima nepristrasnog autora dokumentarnog filma o dešavanjima u toj zoni 1995. godine, Meholjić je ispričao šta je čuo od Alije Izetbegovića u spornom periodu. Na jednom sastanku sa probranim lokalnim funkcionerima, tvorac Islamske deklaracije prepričao im je, bez negodovanja, vlastiti razgovor sa tadašnjim američkim predsjednikom Bilom Klintonom, kao i njegovu sugestiju da bi «bilo dobro da se isprovocira stradanje oko 5.000 Bošnjaka», kako bi Zapad imao alibi za vojnu intervenciju u BiH. Hakija je, očigledno, jedini zadržao zdrav razum na tom skupu, pa je bio usamljen u revoltu i otvorenoj sumnji u mentalno zdravlje «oca nacije». Šesnaest ljeta kasnije, opet je izolovan od većine sunarodnika, nespremnih da sagledaju tu kariku u lancu događaja u Srebrenici i, generalno, da preispitaju sopstvene crno-bijele predstave o oružanom sukobu u BiH.

Dok mnoštvo klonova Rame Mehmedovića čeka nastavak šok – terapije, sa potpisom bošnjačkih medijskih i uniformisanih aktera i neželjenom posljedicom u vidu propasti mita o «takozvanoj i genocidnoj» Republici Srpskoj, blazirani «progresivni intelektualci» gutaju još jednu gorku pilulu. Naime, čak i Haris Silajdžić, kreator sintagme o «stoprocentnoj Bosni i Hercegovini», nije više uvjeren u realizaciju tog projekta. Na kongresu Stranke za BiH, «spolja Delon – iznutra demon», kako ga je u više navrata definisao mentalni blizanac Nijaz Duraković, zavapio je: «Situacija u BiH ne može biti teža. Mi smo pred gubitkom državnosti i na automatskom pilotu. Posljednji je trenutak da se spasi ono što se spasiti može, a to je odbrana teritorijalnog integriteta i suvereniteta BiH. Mi ćemo izgubiti državu ako ovako nastavimo, a da to i ne znamo. BiH je odbranjena velikim žrtvama, a prijeti da bude izgubljena neprimjetno.»

Flora i fauna: Treba vjerovati sigurno najmilitantnijem protagonisti unitarističke opcije u BiH kada tvrdi da šanse za ostvarenje tog koncepta nisu baš najbolje. Ali, neophodno je i zamisliti se – šta je isti «pisac» htio da kaže kada je zakukao zbog «razvlašćivanja države oduzimanjem njene imovine». «Državna imovina nije nekoliko kasarni. To je 54 posto teritorije BiH, od čega su 70 posto šume, a 10 posto pašnjaci. Popis državne imovine OHR-a je svega 1,37 posto i to može poslužiti samo kao osnova», rekao je Silajdžić na kongresu privatne partije. Dakle, rasplet je jasan – iako obični smrtnici među Bošnjacima i dalje fantaziraju o centralizaciji zemlje, njihovi lideri odustaju od iscrpljujuće borbe za nadležnosti i «životni prostor» sa ljudima druge nacionalnosti i vjeroispovijesti. U budućnosti, Silajdžić po svoj prilici namjerava da otvori novi front, sa divljim i domaćim životinjama, jedinim konstantnim stanovnicima famoznog zbira koji čini 80 odsto nesuđene «državne imovine». Znači, paralelno sa naglim rastom Harisovog interesovanja za floru i faunu, u krizi se našao treći mit – o «cjelovitoj» Bosni i Hercegovini kao vječnoj kategoriji.

Sljedeća stanica u tom nizu je Kosovo, jer se albanskim separatistima dešava upravo ono zbog čega su godinama seirili na srpski račun, udruženi sa nacionalno ravnodušnim «avangardnim misliocima», uglavnom iz Beograda. Jer, ta bratija se kontinuirano sprdala sa parolom «Kosovo je Srbija», opisujući je kao «mitomaniju» i ukazujući na potpuno odsustvo srpske vojske i policije iz južne pokrajine. Prema principu bumeraga, Hašima Tačija je dočekala identična sudba kleta, pošto sjeverno od rijeke Ibar i njegova «vlada» ima tek virtuelni «suverenitet». Što je najnevjerovatnije, četvrom mitu - o neminovnom zaživljavanju «suverenog» Kosova pod totalnom kontrolom Albanaca i njihovih patrona sa Zapada - skoro bez bilo čije pomoći, a u obruču Kfora, odolijevaju ne pretjerano brojni, ali hrabri i nepokolebljivi Srbi iz Mitrovice, Zvečana, Zubinog Potoka i Leposavića.

Ulogu gotovo usamljenog glasa tog naroda u Beogradu, zbog žalosnog deficita onih koji bi u oficijelnim strukturama mogli da pozitivno odgovore na logično pitanje: «Ima li ovdje Srba», preuzeo je ruski ambasador Aleksandar Konuzin. Prema časnom i dobronamjernom diplomati prijateljske zemlje, zbog te precizne i bolno tačne dijagnoze, lansirana je salva uvreda sitnih duša. Perverzija je postala nadrealna kada je LDP Čedomira Jovanovića započeo histeričnu kampanju s ciljem «odbrane suvereniteta» Srbije od «kolonijalizma» Moskve?! Dno dna je podatak da je tu gnusobu saopštila stranka koja bi izlicitirala pedalj po pedalj Srbije, najradije Americi, a onda i svakoj drugoj zemlji sa zapadne hemisfere. Međutim, i od tih štetočina moguće je dočekati neku korist, bar u vidu demontaže petog mita sa ove liste. Jer, funkcioner Čedinih liberala Nebojša Ranđelović definisao je vladajuću partiju u Beogradu, istovremene «državotvorce» i «evropejce» iz DS-a, kao LDP-ovce bez petlje, koji se slažu sa njihovim pogledima na Kosovo, EU i NATO, ali ne smiju da to javno kažu. Odnosno, rade na realizaciji istih namjera, ali tako «da to niko ne primjeti».

U čitavoj toj naopakoj fenomenologiji, malo ko je primjetio da je najjači bastion mitomanije u regionu, ipak, postala Crna Gora Mila Đukanovića. I to ne svakakve mitomanije, jer su «Dukljani» u proteklim danima udarni termin na «državnoj» televiziji ustupili ni manje, ni više – nego sajentolozima. U emisiji sa sumanutim nazivom «Od B do Š» - pri čemu je drugo slovo specifično, novocrnogorsko meko «š», za koje nema odgovarajućeg znaka na tastaturi – gostovala je predstavnica te sekte, jedna gospođa iz SAD sa fizionomijom veoma sličnom Ketrin Ešton. Afirmativno intonirana obraćanja Ogle Ćulibrka sa mikrofonom iz TVCG imala su krešendo u urnebesnom pitanju: «Kod nas su upravo objavljene ključne sajentološke knjige, a kada možemo da očekujemo vaše kurseve?» Prijatno iznenađena «lejdi» pozvala je «đetiće» na strpljenje. «Biće i seminara kada sljedeći put dođem», rekla je. Pa, dok se prvoklasno ludilo u pseudoreligijskom pakovanju ne vrati u punom kapacitetu na destinacije od Mogrena do Lovćena, pokolebani nosioci «progresa» na ovom prostoru imaće priliku da se skoncentrišu u Montenegro i otkriju mitove koji su im bliski. One iz kojih i Tom Kruz crpi «intelektualno» nadahnuće. Od B do «mekog» Š.