Poslednji nadrilek iz centralističke apoteke

(Novi Reporter, 23. 11. 2011)

Bez obzira na veliki trud, sadašnji ključni protagonisti zalaganja za „stoprocentnu“ Bosnu i Hercegovinu, Zlatko Lagumdžija i Sulejman Tihić, veoma skromno kotiraju na zbirnoj, „istorijskoj listi boraca“ za ovu izvitoperenu zamisao. Jer, njihove riječi, sa stanovišta neumoljivih posmatrača, odanih poduhvatu centralizacije, nisu praćene uvjerljivim djelima. Eto, recimo, prethodni izbori održani su prije više od godinu dana, a BiH još nema „vladu“. U međuvremenu, desilo se mnoštvo sastanaka bez rezultata, a posljednja karika u tom jalovom lancu bilo je okupljanje vodećih stranačkih lidera iz oba entiteta u Sarajevu, 17. novembra. Prije svega, taj susret je učvrstio utisak da su udarne pesnice opstrukcije upravo osobe kojima je, navodno, najviše stalo da proces formiranja izvršne vlasti u Bosni i Hercegovini bude završen. Predsjednici SDA i SDP-a nastavili su da insistiraju na megalomanskim prijedlozima, zasnovanim na vječno identičnoj matrici – Bošnjaci treba da budu na pozicijama sa kakvim-takvim uticajem, a Srbima i Hrvatima namijenjena je uloga dekora.

Već je postalo uzaludno iščuđavati se nad neviđenom drskošću s kojom prvenstveno Lagumdžija, a u znatnoj mjeri i Tihić, potenciraju podjelu ovdašnje političke scene na dva bloka. U njihovoj vizuri, postoji „nacionalistički“ savez, sastavljen od srpskih i hrvatskih partija, te „multietnička“ platformaška koalicija, komponovana isključivo od bošnjačkih stranaka, sa zanemarljivim hrvatskim privjescima iz beznačajnih marionetskih opcija. Naravno, predstavnici Saveza nezavisnih socijaldemokrata, Srpske demokratske stranke, Hrvatske demokratske zajednice BiH i HDZ-a 1990 ne bježe od ocjene da u čitavu priču ulaze kao zaštitnici nacionalnih interesa dva naroda u ime kojih su i birani u zajedničke institucije. Međutim, lideri crvenog i zelenog krila bošnjačkog nacionalnog pokreta sa neuvjerljivo odglumljenim šokom odbijaju da prihvate egzaktno provjerljivu stvarnost – da Desnica Radivojević u SDA, odnosno, Željko Komšić i Svetozar Pudarić u SDP-u, sa šačicom stranačkih kolega i glasača neislamske provenijencije, ne mogu biti dokaz višenacionalnosti šahovske ekipe, a kamoli političke strukture.

Pandorina kutija: Gazeći preko leša zdravog razuma, Lagumdžija i Tihić su tokom susreta u Sarajevu istrajavali na mantri o pet ministarskih mjesta za „multietničku“ osovinu SDP – SDA, uz jednak broj resora u Savjetu ministara za „hrišćanski“ kvartet SNSD – SDS – HDZBiH – HDZ 1990. Pošto je srpski dvougao unutar tog šireg partnerstva još od pretposljednjeg skupa u Brčkom nudio kompromisnu varijantu sa tri funkcije u SM za Srbe, bez insistiranja na Ministarstvu inostranih poslova, oštrica bošnjačkog bijesa sada je bila usmjerena na hrvatsku stranu. Jer, dva HDZ-a, zaboga, nikako da pristanu na dva ministra u „državnoj vladi“, što podrazumijeva ustupanje Bošnjacima jednog resora iz njihove kvote, da bi SDP putem pseudohrvatskog kadra iz sopstvene radionice ili uz pomoć slično izbaždarenih „pravaša“ i Lijanovića, obezbijedio polovinu legitimiteta za sumanutu retoriku o „građanskom“ tandemu Socijaldemokratske partije BiH i Stranke demokratske akcije.

Pošto je hrvatski čvrst stav ostao konstanta pregovora, dogovor je izostao, što otvara mogućnost da se konačno redefiniše suviše mekana srpska ponuda, prezentovana na posljednje dvije sesije. Ako je i do demonstracije dobre volje, ona je manifestovana. Sve ima rok trajanja, pa bi i spremnost dvije vodeće političke grupacije iz RS na samomarginalizaciju na nivou BiH, zbog „mira u kući“, postala krajnje nepotreban mazohizam, ukoliko bi pristajanje na ulogu kolateralne štete naspram bošnjačkih i hrvatskih apetita bilo pravilo, a ne taktički ili neki drugi izuzetak u ponašanju Banjaluke u toj komunikaciji.

Nakon sarajevskog sastanka, održanog 17. novembra, naredni skup na kojem može da se očekuje rasprava o formiranju Savjeta ministara jeste „stručna konferencija“ u Italiji, od 26. do 29. novembra. Bh. filijala njemačke fondacije „Konrad Adenauer“, u mjestu Kadenabija, na obali jezera Komo, na sjeveru Apeninskog poluostrva, organizuje „kolokvij“ pod provokativnim nazivom: „Da li je Ustav BiH kompatibilan sa EU?“ Na tom „okruglom stolu“ najavljeno je učešće svih šest aktera ovdašnjih pregovora o SM, što otvara mogućnost neobaveznih razgovora o podjeli resora, na periferiji okupljanja posvećenog dalekosežnijoj temi ustavnih promjena.

Osim relaksirajuće dimenzije za pregovarače o vlasti, inicijativa sarajevske kancelarije ima i manje opuštajuće aspekte. Recimo, ponovno čačkanje po Pandorinoj kutiji dejtonskog ustava, privremeno ostavljenog po strani u ambijentu dnevne politike u BiH. Ali, za instituciju koja je prije izvjesnog broja godina ispitivala puls stranaka i javnosti u Bosni i Hercegovini povodom globalnih pitanja „teške kategorije“, poput dileme – da li je ovoj planeti potrebna svjetska vlada, Ustav BiH je sasvim prizemna tema. Još kad se u sve uključe, objektivno, drugorazredna imena njemačke političke scene, ali prvorazredni bošnjaćki navijači, poput Kristijana Švarc-Šilinga i Doris Pak, tradicionalne srpske rezerve prema germanskom uplivu u balkanske poslove dobijaju solidno utemeljenje.

Biljka grandomanije: Ipak, nezavisno od potencijalnih verbalnih ekscesa tog dueta slonova u porculanskoj radnji, šanse za pomak u pregovorima o Savjetu ministara mogu se registrovati tek u domenu teorije. Ako tamo i ostanu, onda će biti testirana dužina leta Lagumdžijinog balona zvanog – vanredni izbori u BiH. Posljednji nadrilijek iz centralističke apoteke upućen je na dva odredišta sa eventualnim konzumentima. U prvom redu, radi se o poruci zapadnim centrima moći, intoniranoj na sljedeći način: „Sve smo pokušali, ali nemamo s kim da pravimo obećanu 'državu za čovjeka'. Čak ni izbore ne možemo da raspišemo, kako bismo skinuli tu dejtonsku 'ludačku košulju'. Preuzmite stvari u svoje ruke i realizujte političke ciljeve 'platformaša' umjesto nas samih“. Takav mehanizam trebalo bi da bude aktiviran po isteku perioda od deset dana od posljednjeg sarajevskog skupa, koliko je narcis iz vrha SDP-a dao čelnicima ostalih pet partija da pristanu na njegovo viđenje budućeg sastava Savjeta ministara i Tihićev „ultimatum“ o etničkom rasporedu direktorskih mjesta u famoznim bh. agencijama.

Druga, rezervna varnica namijenjena je strankama koje imaju predstavnike u Parlamentarnoj skupštini BiH, prije svega kvintetu s kojim SDP više od godinu dana pregovara o vlasti. U Socijaldemokratskoj partiji BiH jesu svjesni da takav rasplet uopšte nije predviđen u izbornom zakonodavstvu Bosne i Hercegovine. Ali, ovu vrstu računice pokreće snažno, krajnje utopijsko uvjerenje da je njihov rejting narastao do neslućenih granica, kao i znatno realnija procjena – da i ostale veće stranke u oba entiteta potajno zalijevaju istu biljku grandomanije. Naravno, nema ništa strašno u novom odmjeravanju snaga među političkim partijama u BiH. Međutim, ne naziru se bilo kakve indicije da bi ta utakmica imala drugačiji rezultat od prethodne, iz 2010. godine.

U Republici Srpskoj, prva opipljiva pomjeranja u političkom raspoloženju građana iskristalisaće se do sredine naredne godine. Dakle, faktički, uoči sljedećih lokalnih izbora, jer će do tada biti manje-više jasno kako će se SNSD suočiti sa ekonomskom stagnacijom u RS, koliko će SDS biti uvjerljiv u tumačenju sopstvenih asimetričnih koaliranja na nivou BiH i u RS, da li će biti mjesta za hipotetički blok oko PDP-a i DP-a između dvije glavne stranke, hoće li DNS i SP izgubiti ili profitirati zbog dominacije partije Milorada Dodika u vladajućem savezu... Do te faze, neće biti velikih obrta u odnosu na dosadašnji saldo ovih opcija. Kod Hrvata, udružena dva HDZ-a pomela bi konkurente iz HSP-a i NSRzB, stigmatizovane u hrvatskom korpusu, čak i kada bi Bošnjaci „pozajmili“ određeni broj glasača Zvonku Jurišiću i braći Ivanković.

Jedino iznenađenje ogledalo bi se u činjenici da bi bošnjački desni pol vidljivo popravio status u biračkoj bazi. Logično, SDA, SBB Fahrudina Radončića i Stranka za BiH Harisa Silajdžića to ne bi učinile u RS ili zapadnoj Hercegovini, već na račun razočaranih poklonika Zlatka Lagumdžije. „Ljevičarski“ dio fanova šefa SDP-a teško će mu oprostiti partnerstvo u pokušaju sa srpskim i hrvatskim „nacionalistima“, ali i koaliciju u punom kapacitetu sa Tihićevim pulenima, koji u „pravovjernom“ jezgru Lagumdžijinih sljedbenika imaju skoro identičan predznak. S druge strane, klatno labilnih muslimanskih glasača, sklonih najagresivnijoj centralističkoj priči u momentu izbora, vratiće se u naručje starih posjednika tog vida povjerenja. Na kraju, ni jednim, ni drugim neće se dopasti činjenica da Lagumdžija nije uspio da iskorači iz odavno osvojenog zabrana Sarajevo – Tuzla – Bihać.

U svakom slučaju, opcije vanrednih izbora i stranog intervencionizma su na veoma dugom štapu, tako da je najizvjesnija srednjoročna varijanta za BiH – pat pozicija, a za Socijaldemokratsku partiju – lagana erozija. Koja neće uvijek biti lagana. Jer, prvi neizbježni trenutak istine za njih stiže u ovo doba iduće godine, poslije lokalnih izbora. Tada će biti jasno da Lagumdžija nije ispunio imperativni slogan iz opusa omiljenog SDP-benda: „Vratiće se Valter i j..... vam mater“. Od svega toga, rashodovani heroj sarajevske „urbane gerile“ tek će moći da preimenuje ličnu partiju. Na primjer, u „Dubioza kolektiv“.