Raspakivanje vašingtonskog paketa

(Press RS, 7.12.2010)

Iako se približava početak 2011, za koju su nam stranci odavno zakazali novu turu neugodnih razgovora o “ustavnim promjenama”, u narodu se ne može primjetiti već hronična zabrinutost za opstanak RS. Zašto? Umjesto odioznog diskursa o “funkcionalnijoj državi” i “evropskom nastupu BiH u jedan glas”, koji nam vonja na centralizaciju i unitarizaciju, na dnevni red ustavnih promjena nametnulo se pitanje “trećeg entiteta” koji nam miriše na ravnopravnost i decentralizaciju. Hrvatski zahtjev za ¨autonomnom teritorijalnom jedinicom sa hrvatskom većinom¨ odgovara RS iz više razloga.

Ključni politički antagonizam u BiH, koji se već bezmalo dvije decenije proteže linijom razgraničenja između dva entiteta, sada se prenosi na liniju razgraničenja unutar većeg entiteta.

Prvo, ključni politički antagonizam u BiH, koji se već bezmalo dvije decenije proteže linijom razgraničenja između dva entiteta, sada se prenosi na liniju razgraničenja unutar većeg entiteta. Drugo, formulisana u nacionalnom ključu, ova promjena znači da je već hronična konfrontacija između Bošnjaka i Hrvata, na jednoj strani, i Srba, na drugoj, koja je omogućila majorizaciju u Skupštini BiH iz 91., zamjenjena konfrontacijom između Bošnjaka i Hrvata. Treće, preveden na jezik religije, ovaj politički sukob znači razvezivanje barjaka križa i polumjeseca koji su u čvor svezani protiv krsta još početkom 90-ih i odredili su rezultat referenduma o secesiji BiH iz 92. Peto, otporom bošnjačkoj hegemoniji unutar zajedničkog entiteta, Hrvati indirektno upozoravaju da se Bošnjaci na isti način ponašaju i na nivou cijele BiH. Šesto, zalažući za “autonomnu multietničku teritorijalnu jedinicu sa hrvatskm većinom”, Hrvati direktno afirmišu, od Bošnjaka sistematski osporavanu, Republiku Srpsku koja je takođe multietnička i takođe sa jednom većinskom nacijom. Sedmo, zalažući se za “treći entitet” upravo po modelu RS, Hrvati se, uz podršku katoličkog svijeta i svoje matice na pragu EU, istovremeno zalažu za rješenje koje je donedavno na Zapadu bilo stigmatizovano kao anahroni i retrogradni srpski specijalitet. Osmo, hrvatska reaktuelizacija Herceg-Bosne blagotvorno otrežnjava Bošnjake da ne samo jedan nego dva naroda, pa, samim tim, i većina građana u BiH ne prihvata unitarnocentralističku formulu uređenja zajedničke države. Deveto, izvana najavljenim postizbornim razgovorima o ustavnim promjenama, funkcionalni joj državi, evropskom nastupanju BiH jednim glasom, hrvatska inicijativa daje novi smjer decetralizacije i ravnopravnosti umjesto centralizacije i unitarnosti.

Novo razgraničenje unutar većeg entiteta potencjalno prijeti da se prelije na drugu stranu međuentitetske granice. Na nedavnim razgovorima u Banjaluci, Čović je, istina, u zamjenu za podršku potpisao saopštenje u kome je eksplicitno navedeno da hrvatski zahtjevi ni na koji način neće zadirati u tertorijalni integritet RS.

Sve navedeno upućuje na to da bi Republika Srpska imala višestruke razloge da podrži hrvatske zahtjeve za uspostavljanjem “trećeg entiteta”, ali postoje i suprotni argumenti. Prije svega problem bi mogle da predstavljaju granice hrvatske teritorijalne jedinice, koje bi, istovremeno, trebalo da budu i granice one bošnjačke. Novo razgraničenje unutar većeg entiteta potencjalno prijeti da se prelije na drugu stranu međuentitetske granice. Na nedavnim razgovorima u Banjaluci, Čović je, istina, u zamjenu za podršku potpisao saopštenje u kome je eksplicitno navedeno da hrvatski zahtjevi ni na koji način neće zadirati u tertorijalni integritet RS. Ali, ubrzo potom, stigla je znakovita izjava bivšeg predsjednika Hrvatsake Stipe Mesića da bi “treći entitet morao da obuhvati i hrvatske krajeve u Posavini”.

Naravno, hrvatska Posavina danas postoji više kao istorijski fenomen baš kao i, recimo, srpski Mostar ili bošnjački Stolac. Iako penzionera Mesića, baš kao i Željka Komšića, Herceg-bosanci više tretiraju kao bošnjačkog nego kao hrvatskog glasnogovornika, nakon pomenute izjave nije uslijedila neka energičnija ograda ni iz zapadnog Mostara kao ni iz Zagreba. Napokon, treba voditi računa o čestim promjenama u hrvatsko-muslimanskim/bošnjačkim odnosima u proteklim decenijama, koji su varirali od prisnog savezništva do oružanih sukoba, i obratno. Bilo je to istina često determinisano interesima matice ili interesima zapadne podrške, ali i stranačkim podjelama koje su reflektovale različite regionalne interese Hrvata u BiH.

Sudeći prema jedinstvu i odlučnosti Hrvata na terenu kao i diskretnoj ali nedvosmislenoj podršci Berlina i Zagreba, reklo bi se da sada kolebanja neće biti. Biće ga, međutima, sasvim izvjesno, na bošnjačkoj strani. Bošnjačka politička elita postepeno shvata da komšije, sasvim prirodno, nisu spremne da prihvate dominaciju najbrojnijeg naroda pod firmom građanskog principa jedan čovjek-jedan-glas, ali i da niko iz velikog i moćnog svijeta niti hoće niti može da im to nametne. Naprotiv, tiha vanjska podrška hrvatskoj inicijativi, istovremeno predstavlja ponudu Bošnjacima da konačno i sami dobiju multetnički entitet sa nacionalnom većinom. Sve manje zainteresovani Amerikanci i Britanci, istina, i dalje, po inerciji, ponavljaju staru mantru, ali u ime EU glavnu riječ preuzimaju Nijemci, kako u spasavanju posrnulih evropskih ekonomija, tako i u rješavanju evropskih političkih konflikata.

Bošnjačka politička elita postepeno shvata da komšije, sasvim prirodno, nisu spremne da prihvate dominaciju najbrojnijeg naroda pod firmom građanskog principa jedan čovjek-jedan-glas, ali i da niko iz velikog i moćnog svijeta niti hoće niti može da im to nametne.

Prilikom nedavne audijencije u Berlinu Angela Merkel je to stavila do znanja Izetbegoviću jr. i Tihiću, diplomatskom porukom da “ne treba da potcjenjuju interese Hrvata”. Ovakav rasplet bosanskog čvora razočaraće bošnjačke iluzioniste sa ljevice i obradovati realiste sa desnice, ali naposlijetku će sve zajedno postrojiti u borbi za što veći vlastiti entitet. Navikli da ne samo na Federaciju nego i na cijelu BiH gledaju kao na (bar potrencijalno) svoj nacionalni prostor, sa koga će vremenom u matice iscuriti nezadovoljne komšije, Bošnjaci će sasvim sigurno postaviti teritorijalne zahtjeve koji sežu i preko granica Federacije. Činjenica da su dejtonskom podjelom dobili tri od četiri najveća grada u BiH, dok su Srbi dobili jedan, a Hrvati nijedan, te da se u tim urbanim centrima nalazila koncentracija društvenog bogatstva, koje su stvarale generacije sva tri naroda, neće umiriti njihove teritorijalne apetite. Klučni argument, koji će ići protiv takvih zahtjeva biće teritorijalna etnička mapa BiH koju je iscrtao građanski rat i, ne manje, poratne dvadesetogodišnje migracije stanovništva, koje su čak i od Sarajeva kao zajedničke prijestonice, stvorile muslimanski grad. Napokon, preraspodjela u većem entitetu ne može da znači “raspakivanje dejtonskog paketa” jer Federacija je nastala dvije godine ranije – Vašingtonskim sporazumom u kome Srpska nije ni učestvovala.