Referendum u RS - pomjeranje crvene linije

(Novi Reporter, 4. 5. 2011)

U redovnim okolnostima rasplet situacije koja je nastala nakon odluke Narodne skupštine Republike Srpske, 13. aprila, da raspiše referendum o Sudu i Tužilaštvu Bosne i Hercegovine, mogao je da se očekuje do kraja 2011. godine. Da se sve odvijalo u skladu sa ovdašnjim uobičajenim matricama političkog ponašanja, uslijedio bi veto Kluba Bošnjaka u Vijeću naroda RS. Poslije njihovog pozivanja na “vitalni nacionalni interes”, započelo bi višemjesečno mrcvarenje, iz nepoznatog razloga definisano kao “usaglašavanje” unutar te institucije. Zatim bi došla ljetna pauza, a tek na jesen starine iz Ustavnog suda Republike Srpske dobile bi šansu da se izjasne o incijativi entitetskog parlamenta, suočenog sa uhodanim mehanizmima opstrukcije iz klupa delegata bošnjačkih stranaka.

Visoki predstavnik Valentin Incko najavio je da će sadržaj potencijalnih sankcija protiv vodećih ljudi Republike Srpske biti poznat nakon sjednice Upravnog odbora Savjeta za implementaciju mira u BiH, 5. maja, dok je sastanak Političkog i bezbjednosnog komiteta Evropske unije, dva dana ranije, bio pretposljednja stanica na tom putu.

Međutim, upravo ta destruktivna ekipica pobrinula se da čitava priča dobije brži i nestandardni tok. Jer, famozni Klub Bošnjaka odustao je od varijante sa stavljanjem klipa u referendumski točak. Naravno, to nije posljedica naprasno probuđenog razumijevanja za bilo kakve gestove srpske samosvijesti u BiH. Prije će biti da je riječ o specifičnom prizivanju u sjećanje opusa znamenitog starogrčkog pjesnika Homera. Da je autor “Ilijade” danas živ, Danajce ne bi morao da traži u Maloj Aziji. U kabinetu u Banjaluci, namijenjenom za Mirsada Đapu, Fadila Banjanovića, Ševketa Hafizovića i još pet bošnjačkih delegata u Vijeću naroda RS, postaje savršeno jasno zbog čega je legenda o napadačima na Troju, kojima “ne treba vjerovati ni kada darove nose”, nadživjela skoro tri milenijuma svog prvog hroničara, slijepog antičkog poetu.

Svirači i plesači: Naprosto, radilo se o tome da su sarajevski čelnici Socijaldemokratske partije BiH, Stranke demokratske akcije i Stranke za Bosnu i Hercegovinu procijenili da je strani faktor oran da uđe u otvoreni sukob sa Republikom Srpskom. Posljedica takvog zapažanja bila je direktiva pionima iz Kluba Bošnjaka da se sklone u stranu i da ne usporavaju Kancelariju visokog predstavnika u namjeri da, poslije solidnog perioda salonske srbofobije, opet počne da konkretno provodi probošnjačku retoriku u (ne)djelo. Ushićen zbog takvih nagovještaja, bošnjački politički establišment preselio se na tribine i posvetio se euforičnom navijanju za produžene ruke Vašingtona i Brisela u BiH. Na čistini su ostali samo izaslanici zapadnih centara moći i predstavnici RS, ulazeći u fazu odmjeravanja suparnika i pripreme za duel u kome će teško biti moguće ostvariti neriješen rezultat.

Dok međunarodne “sudije” nisu posegnule za crvenim kartonom u džepu povodom odluke o referendumu, unutarsrpska polemika o svim aspektima najavljenog glasanja o Sudu i Tužilaštvu BiH imala je smisla.

U momentu finalizacije aktuelnog broja “Novog Reportera”, OHR još nije pokrenuo zlosutnu mašinu takozvanih bonskih ovlašćenja. Visoki predstavnik Valentin Incko najavio je da će sadržaj potencijalnih sankcija protiv vodećih ljudi Republike Srpske biti poznat nakon sjednice Upravnog odbora Savjeta za implementaciju mira u BiH, 5. maja, dok je sastanak Političkog i bezbjednosnog komiteta Evropske unije, dva dana ranije, bio pretposljednja stanica na tom putu. UO PIC-a godinama unatrag u BiH je “implementirao” sve drugo, samo ne mir. U djelovanju te kolekcije bahatih birokrata sa neskrivenim kolonijalističkim ambicijama, posebno tragikomičnu dimenziju predstavlja njihovo nastojanje da stvore misterioznu i opasnu auru oko sopstvenog pseudozvučnog naziva. Ne pojavljuju se pred kamerama, ne zbore u diktafone i mikrofone medijskih zasjeda. Za obraćanje narodnim masama iz oba entiteta služi im “kominike”, iako za tu savremenu varijaciju nekadašnjeg posla osmanskih telala postoji mnogo optimalniji izraz u srpskom žargonu – trakavica.

Takođe, neophodno je podsjetiti da su iza etikete UO PIC-a stacionirane sasvim konkretne figure, mada je upadljivo insistiranje tih činovnika na kolektivnom identitetu, koji bi, valjda, trebao da podsjeti obične smrtnike na konspirativnost masonskih loža. Dakle, pretenciozne role “političkih direktora”, ustvari, pripadaju bh. ambasadorima devet zemalja: SAD, Kanade, Velike Britanije, Francuske, Njemačke, Italije, Turske, Japana i Rusije, kao i šefu misije jedne zajednice država - EU. Uz izuzetak predstavnika zvanične Moskve, koji uvijek ima izdvojeno mišljenje, krajnje korektno prema Republici Srpskoj, ostatak te menažerije iz PIC-a sigurno se ne može označiti blesavom formulacijom “međunarodna zajednica”, ukoliko je već dobro poznato da je riječ o jednoumnoj trupi sjevernoameričkih svirača i probranih zapadnoevropskih, bliskoistočnih i dalekoistočnih plesača. Normalno, u takvim konstelacijama uvijek postoje role i za nastavljače tradicije karikaturalnog segmenta slovenstva u službi savremenih izdanaka Austrougarske, a za taj kukavni posao, ovom prilikom, osim Valentina Incka, zadužen je i Miroslav Lajčak. Asistirajući teatralno nadrndanom sadašnjem visokom predstavniku, bivši šef OHR-a i trenutni izvršni direktor EU za zapadni Balkan ponavljao je kao navijen novousvojenu briselsku frazu, upućenu Srbima: “Pređena je crvena linija”.

Neminovno, i nakon tog Rubikona, u Republici Srpskoj postoji bar promil političkih i medijskih baba, sklonih češljanju u pogrešnom trenutku.

Kontejner: Čime je ostvareno to forsiranje nevidljive rijeke protektorskih zabrana u Bosni i Hercegovini? Usvajanjem odluke o izjašnjavanju građana o određenim pitanjima, znači, o modelu koji se smatra sasvim uobičajenim i u postojbinama ovog tandema provincijalaca u globalnim razmjerama, a pogotovo u ostatku zapadne hemisfere. Iako je, sa stanovišta realnih srpskih interesa, čitava saga o referendumu u RS čak suviše benigna, mora se primjetiti da su Incko, Lajčak i njihovi poslodavci zaista blizu istine, bar u jednoj stvari. Jer, “crvena linija” još nije pređena, ali bi to moglo da bude ostvareno. I to ne u vidu nekakvih incidenata i uličnih obračuna, već pomjeranjem određenih granica u ljudskim glavama u RS. Dok međunarodne “sudije” nisu posegnule za crvenim kartonom u džepu povodom odluke o referendumu, unutarsrpska polemika o svim aspektima najavljenog glasanja o Sudu i Tužilaštvu BiH imala je smisla. Moglo se raspravljati o impotenciji planiranog referendumskog pitanja i pratećih 29 skupštinskih zaključaka, o tome da li je riječ o strijelama koje pogađaju sredinu ili periferiju centralističke mete u Bosni i Hercegovini.

Međutim, neviđena arogancija zapadnjačko-bošnjačke sprege povodom jedne ne pretjerano ambiciozne inicijative iz RS potisnula je kompletan srpsko-srpski dijalog u drugi plan. Neminovno, i nakon tog Rubikona, u Republici Srpskoj postoji bar promil političkih i medijskih baba, sklonih češljanju u pogrešnom trenutku. Međutim, intenzitet prijetnji iz OHR-a i sa kompatibilnih adresa pokazuje da lavež iz tog pravca, usmjeren ka RS, ne dolazi zbog Milorada Dodika i vladajuće koalicije, niti zbog SDS-a kao najjače opozicione stranke sa identičnim odnosom prema ovoj temi. Dolazi prema svakom političaru i građaninu Republike Srpske koji se usudi da javno primjeti da je prostor između Trebinja i Novog Grada odavno prerastao ludačku košulju “političke korektnosti” po standardima Kancelarije visokog predstavnika, vodećih zapadnih ambasada i bošnjačkih maksimalista. Ako je, sticajem nesrećnih okolnosti, taj bizarni odjevni predmet mogao da bude u opticaju u drugoj polovini devedesetih ili u pojedinim fazama prethodne decenije, u 2011. godini apsolutno mu je istekao rok trajanja.

Šta god da urade Incko, Lajčak, ambasadorska bratija u Sarajevu, Ketrin Ešton i ko sve ne, ali i ko god da ostane na površini – oni ili politički vrh RS, na jednom nivou nema dileme. Ako sada ne bude efikasnog odgovora Incku, licemjernom “braniocu Dejtonskog sporazuma”, koji je zajedno sa prethodnicima izgazio taj dokument do neprepoznatljivosti, teško da će u dogledno vrijeme biti novih prilika za iskorak RS iz beskrajnog crnog kruga unitarizacije BiH. Ili, “svega što je do sada postignuto”, kako reče Incko u simptomatičnom intervjuu britanskom “Gardijanu”. Ipak, sve što je OHR postigao poslije 13. aprila jeste stavljanje čelnih, ali i običnih ljudi u RS pred izbor – hoće li se povinovati onoj percepciji koja od njih očekuje da se, poput kornjača, uplašeno povuku u oklop, ili da, u najrizičnijem slučaju, doteturaju do glasačkog listića, ne znajući šta da učine s njim? Ili će “crvenu liniju” spakovati tamo gdje joj je i mjesto – u kontejner iz koga dopire neizrecivi bazd “sankcija”, “mjera” i ostalih načina iživljavanja.