Za Tačija i Lagumdžiju spremni

Među novijim primjerima takve matrice ponašanja, izdvaja se izjava ambasadora Njemačke u Beogradu Volframa Masa, koji je objašnjavao odraslim pripadnicima nedisciplinovane nacije sa Balkana da „treba da uče svoju djecu da je NATO – bombardovanje 1999. bilo ispravno“. Aktuelni šampion te vrste drskosti i arogancije na međunarodnoj sceni ipak je donedavni ministar inostranih poslova Francuske Bernar Kušner. On je 2. marta proglasio ludim novinara koji mu je u Gračanici postavio pitanje o trgovini organima kidnapovanih Srba sa Kosova. Nakon salve neuračunljivog kliberenja, Kušner je sumanutu epizodu dovršio riječima: „Šta je to žuta kuća? Koja žuta kuća? Zašto žuta? Gospodine, vi treba da se prekontrolišete. Dosta je bilo. Nije bilo žute kuće, nije bilo trgovine organima“. Danas taj nimalo duhoviti pajac tvrdi da se nije cerekao. Pošto mu nevjerica u mogućnost televizijskih kamera da vjerno prenesu dimenzije njegove izbezumljenosti nije dovoljna, Kušner sada ide korak dalje u obračunu sa zdravim razumom i pita: „Ko je taj jadni Dik Marti?“

Favorit: Međutim, ovog puta nije baš jednostavno gurnuti pod tepih stravičnu priču o objektu u okolini Burela, grada na sjeveru Albanije, gdje su, prema Martijevim saznanjima, pripadnici takozvane OVK nakon ulaska NATO - trupa na Kosovo dovodili zarobljene srpske civile, a zatim koristili njihove organe za jedan od najgnusnijih načina zarade koji je (ne) ljudski um mogao da smisli. Imajući u vidu ranija, prvenstveno medijska istraživanja, ta lokacija je, po svoj prilici, bila tek jedna tačka u sistemu od najmanje šest logora za mučenje Srba na albanskoj teritoriji. Izvjestilac Savjeta Evrope za to pitanje, švajcarski pravnik i poslanik SE Dik Marti, sistematizovao je takve veoma osnovane sumnje, kombinujući ih sa materijalom koji mu je, uz pomoć autoriteta funkcije, bio dostupan na raznim oficijelnim i obavještajnim adresama, od Prištine do metropola unutar Evropske unije. Promjena koja je nastupila nakon usvajanja njegovog izvještaja u Komitetu za pravna pitanja Savjeta Evrope još uvijek nije presudna, ali je vrlo značajna, pošto su, faktički, prvi put na kontinentalnoj političkoj sceni od 1990. naovamo ozbiljno shvaćene srpske tvrdnje da oči pronalaze pouzdaniji put do istine od vjerovanja na riječ Toniju Bleru, Havijeru Solani, Bilu i Hilari Klinton, Jelku Kacinu i ostalim pokroviteljima šiptarskog separatizma na Kosovu.

Naročito je bitno to što je ispravno označen vrh krvoločne piramide – u vidu pobjednika na izborima za albanskog poglavicu u Prištini, 12. decembra, dosadašnjeg i budućeg „premijera“ gotovo jedine otvoreno mafijaške teritorije u Evropi, Hašima Tačija. Ipak, dok se autori u vodećim zapadnim novinama češkaju po glavi i pitaju – kakvu su to zvijer favorizovali, zajedno sa ključnim političarima iz njihovih država, kriminalac sa kodnim imenom „Zmija“ ne djeluje uznemireno. Pošto 25. januar 2011. godine, kao datum kada bi Parlamentarna skupština Savjeta Evrope trebalo da razmatra Martijev izvještaj, nije toliko blizu, Tači je odlučio da iskoristi vrijeme da formira „vladu“ Kosova. Kao u doba kada je idol albanskih terorista Adem Jašari bio živ i zdrav, nazire se ponovno zbijanje redova kompletne bratije iz UČK. Jer, „Zmija“ je već napravio koaliciju sa tamošnjim glavnim tajkunom Bedžetom Pacolijem, a u okrilju „Alijanse za novo Kosovo“, na čijem čelu je kupac priznanja kosovske „nezavisnosti“ od minijaturnih ostrva u Tihom okeanu za milionske iznose, već se ugnijezdio Agim Čeku.

Bivši oficir JNA i Hrvatske vojske, a zatim i glavnokomandujući OVK, kojem je Ženevska konvencija uvijek bila samo aluzija na nekakav kazino u Švajcarskoj, polako mjerka optimalnu fotelju, a Tači najavljuje let do Haga, kako bi i Ramuša Haradinaja ubjedio da mu je mjesto novom-starom albanskom „timu snova“. Međutim, ne radi se o ekipi sposobnoj da preplaši Lea Mesija ili Lebrona DŽejmsa. U konkurenciji sa osovinom Tači – Čeku – Haradinaj, za reputaciju bi, bar posthumno, morao da se zabrine Pol Pot ili neki sličan masovni ubica u savremenoj istoriji čovječanstva. Za kukavnu reputaciju bi odavno morali da se zabrinu i najprepoznatljiviji akteri političke i pravosudne „elite“ Srbije. U poređenju sa jadnom i bijednim reakcijama Borisa Tadića, Vladimira Vukčevića i Brune Vekarića na razvoj situacije u vezi sa izvještajem Dika Martija, čak i dripački stil Bernara Kušnera posjeduje obilježja integriteta. U toku prošle sedmice, maneken na funkciji predsjednika Republike bio je okupiran skupštinom Demokratske stranke i traženjem načina da pobjedi na “izborima” za partijskog lidera sa podrškom od 110 procenata, te da, usput, ukloni jedinog konkurenta u DS-u, Vuka Jeremića.

Maksimalisti i minimalisti: Poslije takve manifestacije “pluralizma”, koja bi postidjela i Mirjanu Marković, Boris Tadić je stigao da procijedi da „tamo neka“ gužva internacionalnih razmjera neće poremetiti njegove odnose sa kolegom Tačijem i namjeru da početkom naredne godine s njim unaprijedi bilateralne odnose dvije „susjedne države“. Dakle, „Narcis“ je „Zmiji“ uručio „legitimitet“, a klovnovski par Vukčević – Vekarić iz Specijalnog tužilaštva za ratne zločine častio ga je „legalitetom“. Obrazloženje nezainteresovanosti za međunarodno procesuiranje ili bar pritisak na Tačija bilo je vispreno: „Nije nam dostupan“. Nije im bila dostupna ni polovina zemunskog klana, pa se postepeno pune zatvori i groblja likovima iz te strukture. Nije im bio dostupan ni eks-Sandžaklija Ejup Ganić, pa je davni stanovnik Srbije bar nekoliko mjeseci u Londonu bio prinuđen da se bori sa crnom slutnjom da bi neplanirano moglo da ga ogrije „sunce starog kraja“. Biće da im je dostupna samo želja da se ne zamjere Vašingtonu, kome Tači i dalje “ostaje partner”, dok perverzni afiniteti ovog DŽeka Trbosjeka sa Prokletija u njegov CV u Stejt departmentu ulaze samo u rubrike o hobiju i slobodnom vremenu.

Već izvjesno vrijeme, škola mišljenja trija Tadić – Vukčević – Vekarić bliska je i Zlatku Lagumdžiji, predsjedniku Socijaldemokratske partije BiH. I on barata samo s onim što mu je dostupno. A to nije previše – tek spektar ideja koje mogu da se prime isključivo u radijusu od nekoliko kvadratnih kilometara u centru federalnog Sarajeva. Taj dijapazon je toliko širok da su u njega, uoči formiranja vlasti na nivou FBiH i Bosne i Hercegovine, stale čak četiri partije. Osim SDP-a, tu su još Stranka demokratske akcije, Hrvatska stranka prava i Narodna stranka „Radom za boljitak“. Privatna opcija Zlatka Lagumdžije i Željka Komšića ušla je u posljednju predizbornu kampanju sa patetičnim floskulama o tome da „građani žele promjene“. I dobiće ih, nema šta, bar u tvorevini sastavljenoj od deset kantona. Jer, malo je dijelova planete čiji stanovnici mogu da prisustvuju stapanju crvene i zelene boje na političkoj sceni. Ali, to nije sve, pošto osim neizvjesnog ishoda ukrštanja tekovina Sjeverne Koreje i Irana posredstvom SDP-a i SDA u taj hibrid ulijeće i treća nijansa – crna boja pravaša Zvonka Jurišića. S tim da na pragu 2011. u BiH egzistira neobična varijacija na umobolne teme Ante Pavelića i Ante Starčevića. Dok su se dvije spodobe iz prošlosti zalagale za Hrvatsku do Drine, a muslimane tretirali kao „hrvatsko cvijeće“, današnji HSP je obrnuo stvari, pa insistira na Bosni i Hercegovini do Sutle i na poziciji Hrvata kao „muslimanskog cvijeća“.

U udruženom pohodu bošnjačkih maksimalista i hrvatskih minimalista na granicu sa Slovenijom, teoretski participira i NSRzB braće Ivanković – Lijanović. Ali, pošto je riječ o partiji bez boje, okusa i mirisa, osobe u smiješnim plavim majicama ne mogu dati doprinos crveno-zeleno-crnom savezu. Budući da su nezainteresovani za visoku politiku, u rezonima fabrikanata salame ND (Bi) H-salutiranje ima težinu tek ako glasi: „Za budžetske poticaje spremni“. Ili: „Za poreske i carinske olakšice spremni“.

Da bi oraspoložio svoje omiljene mesare, Lagumdžija ne bira sredstva. Boži Ljubiću nudi stolicu predsjedavajućeg Savjeta ministara Bosne i Hercegovine, iako ni u ludilu nema samostalnu moć da to obećanje ispuni, samo da bi šef HDZ - a 1990 napustio Dragana Čovića i ojačao SDP-ov krug podobnih Hrvata sa pet odsto podrške u vlastitom narodu. Pošto je sa Republikom Srpskom takva matematika neizvodljiva, uspostavljen je opštebošnjački konsenzus oko ambicije da se RS finansijski “torpeduje”. Metoda je izuzetno originalna – 1.400 Sarajlija, za početak, od “manjeg entiteta” traži 900 miliona maraka odštete za granatiranje u toku rata. Sa hrvatskim institucionalnim kapacitetom u jednom, a srpskim novcem u drugom džepu, Lagumdžija može da ozida “žutu kuću” bratstva i jedinstva po SDP-standardima. Istina, nema Hašima Tačija. Ali, ima Lijanoviće. To je već dovoljno da BiH postane idealna “država za čovjeka”, rajski vrt u kojem se zna šta je važnije - izvještaj Dika Martija u ruci ili Božo Ljubić na grani.