Leteći cirkus SAD-EU-BiH

(Novi Reporter, 21. 12. 2011)

Prije nešto više od četiri decenije, grupa genijalnih britanskih komičara, autora „Letećeg cirkusa Montija Pajtona“, snimila je jednu od antologijskih epizoda te serije, posebno zapamćenu po frazi: „Niko ne očekuje špansku inkviziciju“. U parodiji srednjovjekovnog lova na jeretike, oni su se na urnebesno duhovit način narugali ljudskoj ograničenosti i fanatizmu. Srećom po njih, DŽon Kliz, Grejem Čepmen, Teri DŽons i ostali „pajtonovci“ nisu kreirali takve bravure u Bosni i Hercegovini krajem 2011. godine. Jer, bili bi glatko poraženi od današnjih aktera limitiranosti i zaslijepljenosti u BiH, pa bi im samo preostalo da smrtno ozbiljno istaknu bijelu zastavu i skrušeno priznaju: „Svi očekuju inkviziciju“. Doduše, u famoznom prekom sudu, rezervisanom za ovu zemlju, više ne sjede visokopozicionirani katolički sveštenici sa Pirinejskog poluostrva, već sekularne političke figure, stacionirane u Vašingtonu, Briselu, Strazburu i Sarajevu. Počasna, vodeća pozicija u tom tijelu, kao što to danas i dolikuje, pripada šefici Stejt departmenta Hilari Klinton. Dakle, istoj osobi koja je 14. decembra imala sastanak sa aktuelnim predsjedavajućim Predsjedništva BiH Željkom Komšićem.

„Hrvatski“ predstavnik, izabran na funkciju glasovima Bošnjaka, ushićeno je požurio da se podobnim medijima u zavičaju pohvali „veličanstvenim dometima“ susreta sa državnim sekretarom SAD. Zaista, nema dileme da toj kategoriji pripada, prije svega, obećanje Hilari Klinton da će Bosna i Hercegovina na samitu zapadne vojne alijanse u maju 2012. u Čikagu „otpočeti svoj završni proces postajanja punopravnom članicom NATO-a“. Na stranu jezička nezgrapnost te formulacije, ali, treba biti naročito infantilan, pa pripisati enormnu težinu bilo kakvim futurističkim egzibicijama s potpisom supruge Bila Klintona. Prvenstveno zbog toga što je poznato da je ona prije dva mjeseca, u intervjuu američkoj televizijskoj mreži NBC, izjavila da će se krajem naredne godine, po isteku prvog, a možda i jedinog predsjedničkog mandata Baraka Obame, povući iz politike, odnosno, „vratiti privatnom životu“, ma šta to značilo u braku sa najpoznatijim vlasnikom otkopčanih pantalona u novijim hronologijama globalne javne scene.

Autizam: Naravno, besmisleno je uzimati zdravo za gotovo sve što izađe iz usta iz kojih se svojevremeno čula bezočna laž o bježaniji pred „srpskom snajperskom vatrom na aerodromu u Tuzli“, dvije sezone nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma. Međutim, upadljiva bezvoljnost, već izvjesno vrijeme uočljiva u „aktivnostima“ Hilari Klinton, bar u segmentu dostupnom običnim smrtnicima, svjedoči da ovoga puta nema šale. Ipak, i u takvim okolnostima, notorno nedobronamjernu, ali i potpuno blaziranu ženu nije ništa koštalo da saopšti usplahirenom putniku iz daleke BiH ono što je želio da čuje – da će se poslije skupa u Čikagu idućeg proljeća krenuti s primjenom takozvanog Akcionog plana za članstvo (MAP) u NATO-u za „nemoguću državu“ sa Balkana. Pred sjajem u očima pripadnika sarajevskog establišmenta pri pomenu svih mogućih stupidnih skraćenica, uobličenih u vašingtonsko-briselskom novogovoru, pada ničice bilo kakva racionalna argumentacija. Uzaludno je podsjećanje na podatak da je Hrvatska bila sedam godina u MAP-čekaonici prije nego što je ušla u NATO, ili da će Makedonija, po svoj prilici, napuniti 13 ljeta s tom etiketom dok zvanično ne upozna čari ratovanja za Ujka Sema po nedođijama Bliskog istoka.

Na tom nivou, polemika je tek razlog za ravnodušnost Željka Komšića i njegovih istomišljenika.

Ali, kada izrazita većina građana Republike Srpske, u svakom iole objektivnom istraživanju, manifestuje gnušanje spram NATO-a, za „predsjedavajućeg Predsjedništva“ to već ima značenje crvene marame u koridi. Dok ne dođe trenutak da se sagleda može li takva, gotovo kolektivna volja u RS, da eskivira Scilu sarajevsko-zapadnih agitatora za ulazak u NATO i Haribdu „pragmatičara“ unutar banjalučkih političkih koordinata, različitih samo po tome što identični cilj pravdaju „realizmom“, a ne „idealizmom“, ključni detalj postaje sve ogoljeniji. Jer, vojni aspekt „evroatlantskih integracija“, u sadašnjoj fazi, predstavlja brdo iza koga se nazire prioritetna namjera SAD i NATO-a da, posredstvom knjiženja na nivou BiH, preuzmu kontrolu nad 68 „perspektivnih vojnih lokacija“ u RS i Federaciji. U tom domenu, Komšić i njegov stranački šef Zlatko Lagumdžija, u suštini, prepušteni su sami sebi, jer diplomatski pritisci na terenu, intonirani na taj način, odavno nemaju težinu kao u vrijeme Pedija Ešdauna. Tandemu iz SDP-a „pomoć“ je obećana kada je riječ o pitanjima nižeg ranga.

Poput, recimo, formiranja novog Savjeta ministara BiH. Iako je već preokupirana pakovanjem stvarnih i mentalnih kofera u Stejt departmentu, pošto godina prođe začas, Hilari Klinton je uložila dovoljno koncentracije da interpretira mantru koju su joj združenim snagama predočili najbliži saradnici i Željko Komšić. Znači, bošnjačka politika je OK, a prepreke na njenom putu treba ukloniti – prvo Hrvate, jer su lakši zalogaj, a zatim i Srbe. Ili, kako Klintonova kaže: „Onima koji nisu za dogovor i ne žele dogovor i rješavanje problema, treba dati određeni rok, a nakon njega, ukoliko ne budu spremni za dogovor, treba nastaviti bez njih, a oni svoju novu šansu treba da traže na nekim idućim izborima u BiH.“ Jasno je da je ta aluzija upućena na adresu dva HDZ-a i da u Ministarstvu spoljnih poslova SAD uopšte ne sumnjaju u depeše o furioznim „uspjesima“ platformaške koalicije u Federaciji, kao i u konstatacije da su Dragan Čović i Božo Ljubić glavni kočničari ponavljanja istog recepta na nivou BiH. Ali, tako to biva kada ideologija totalno zasjeni realnost. Ne u slučaju vodećih osoba osovine SDP-SDA, jer Zlatko Lagumdžija i Sulejman Tihić sasvim dobro znaju da je njihovo verglanje o tome kako predvode multietničke stranke - najobičnije pozorište za strance. Dakle, lakrdija, međutim, sa određenim rezultatom, i to van BiH. Nevjerovatno, ali istinito, baš kao i posljednja sekvenca dijaloga Željka Komšića i Hilari Klinton. Naime, „predsjedavajući“ se požalio da BiH, iako dio Evrope, „često nailazi na bolje razumijevanje SAD nego nekih evropskih zemalja“. Na to je američka „gospođa ministarka“ učinila bezazlenim sve ludorije Živke iz Nušićeve komedije, jer poenta Hilari Klinton zvuči krajnje opasno, u svom vrijednosnom autizmu: „To nije kuriozitet, već razumljiva činjenica, s obzirom na to da su SAD, kao i BiH, pluralna, multietnička, društva.“

Dijagonala: Na Starom kontinentu je, normalno, nakon te opservacije zavladao haos. Ipak, rusvaj se nije baš raširio od Rejkjavika do Vladivostoka, već se zadržao u granicama Evropske unije. Institucija koja simulira glas naroda u strukturi EU požurila je da dokaže Stejt departmentu i Željku Komšiću da i „Europejci“ vlastiti multikulturalizam za trku imaju. Iz Brisela su ekspresno poslali izvjestioca Evropskog parlamenta za zapadni Balkan Doris Pak, prvo na konferenciju bh. političara u Kadenabiji na sjeveru Italije, a onda i na skup o ljudskim pravima u Banjaluci. Opis njenog profesionalnog zadatka bio je jednostavan – podsjetiti „tronacionalnu aždaju“ iz BiH, ali i Velikog Brata iz Vašingtona, da u zemlji uobličenoj između Srbije i Hrvatske svi moraju da se vole. Baš onako kao Nijemci i Turci, Holanđani i Marokanci, Francuzi i Alžirci ili Britanci i Pakistanci. Međutim, čudna gospođa je ovoga puta nešto pobrkala. U prošlosti, Doris Pak je neopravdano označena kao veliki zaštitnik katolika na prostoru bivše Jugoslavije, vjerovatno zbog pripadnosti Hrišćansko-demokratskoj uniji (CDU) iz Njemačke. Ali, njeno razumijevanje za papine sljedbenike završavalo se nedaleko od Zagreba, na graničnom prelazu na Savi, pošto su bh. Hrvati od „izvjestiteljke“ uvijek mogli da čuju samo to da je sjajno biti bošnjački rob. Za Srbe, takva retorika se podrazumijevala.

Riječi hvale bile su isključivo namijenjene konceptima iz Sarajeva. Sve do posljednja dva „hepeninga“. Tada je Doris Pak doživjela nirvanu i naprasno počela da smješta epicentar problema u Federaciju, dok je RS, navodno, okarakterisala kao oličenje funkcionalnog uređenja, kojem treba da teži i drugi entitet u BiH. Čak je pomenula i Kipar, podijeljen na grčki i turski dio, kao model optimalan za Bosnu i Hercegovinu. Onda je uslijedila salva histerije na njen račun iz centrala SDP-a i SDA. Pokunjena, Doris Pak je tvrdila da nije rekla to što, po svoj prilici, jeste izjavila i u čemu, sa stanovišta RS, bez obzira na kontroverznu i ekscentričnu autorku, nema ništa loše. Ali, zamorno je kada ista osoba falsifikuje sopstvenu biografiju „pokajničkim“ riječima: „Kad god sam govorila o BiH, to sam činila imajući u vidu interese zemlje kao cjeline, a ne zauzimajući nečiju stranu.“ Još groteskniji bio je pokušaj Doris Pak da zaustavi sarajevsku lavinu koju je pokrenula, finalnom konstatacijom: „Stoga, pogrešno tumačenje mojih izjava u Italiji treba zaustaviti.“ Dakle, „frau“ je, po parametrima naknadne pameti, mogla bar da postane pandan Vilijema Montgomerija, a završila je kao otužna kopija DŽavida Nimanija, komunističkog funkcionera koji je početkom osamdesetih pokušao da stopira curenje informacija u svijet o albanskim demonstracijama u Prištini čuvenim tragikomičnim vapajem: „Zaustavite Rojters!“

Nažalost, nema nikog ko danas može da zaustavi Evropski parlament i blizanca tog tijela - Savjet Evrope, doduše, sa duplo većim brojem zemalja-članica. Ta dva konkurenta londonskog Hajd parka u disciplini govorništva bez ikakve odgovornosti i posljedica neumorno štancaju razne dokumente, sve bizarnije od bizarnijih. EP je, na primjer, zatražio od Rusije da ponovi parlamentarne izbore, pri čemu su poslanici koji su glasali za takav stav zaboravili da pogledaju na mapu i da se uvjere koliko je Ruska Federacija veća od čitave EU. Ili, da bar na internetu ustanove da politički, ekonomski, a posebno vojno, Rusija bez problema može da parira Briselu. Ali, ne može Strazburu, jer za nebuloze Savjeta Evrope još nisu pronađene odgovarajuće injekcije. Dok EP preferira razne „rezolucije“, bratiji i sestrinstvu iz SE draži su „izvještaji“. Jedan takav odnosio se i na Rusiju, pun packi upućenih Moskvi, a drugi je bio primjereniji kapacitetu Savjeta Evrope – odnosio se na BiH.

Iako su „monitoring“ SE zvanično potpisale tri žene, od čega dvije nisu delegati u Strazburu, već činovnici u sarajevskoj kancelariji Savjeta, jasno je da je siva eminencija esejčića o „neizvjesnoj evropskoj budućnosti“ Bosne i Hercegovine, u stvari, čovjek iz Anadolije, predsjedavajući Parlamentarne skupštine SE Mevlut Čavušoglu. Naravno, aparatčik vladajuće islamističke partije iz Male Azije u dlaku je prepisao sva zapažanja Hilari Klinton tokom susreta s Komšićem, a posljednja bijedna karika u tom lancu bio je Savjet za implementaciju mira (PIC), tijelo u kojem kakvi-takvi Evropljani, uz izuzetak ruskog ambasadora Aleksandra Bocan-Harčenka, poslušno klimaju glavama vašingtonsko-istanbulskoj dijagonali. Tu definitivno ne pomaže španska inkvizicija, ali, može da bude od koristi alternativni prizor iz „Montija Pajtona“. Onaj u kome se čuju riječi: „A sada nešto potpuno drugačije.“