Bez obzira kako ko politizirao, korektno ili nekorektno, sasvim je jasno da se politički aspekt i efekat ovog problema teško može prenebregnuti, ne samo kad je reč o izvršiocima ovog zločina, već i o njihovim zaštitnicima na Zapadu.

Ne može se tvrditi da su četnici i partizani „imali svoje verzije zbivanja u Jugoslaviji”, kako navodi akademik Mihailo Marković, jer je odnos oba pokreta prema stvarnosti određivao okupatorski neprijateljski odnos prema Srbima kao narodu.

Mnogo povoda za manipulaciju dali su sami protesti: od nepostojanja artikulisanih zahtjeva i ciljeva, nepoznatog organizatora, neinformisanosti i uključenosti problematičnih likova i poruka do ciljanog paljenja i uništavanja objekata u kome su smještene kantonalne vlade i dvije političke partije.

Nipošto nije slučajno što se u srpskom političkom životu izbrisala jasna granica između vlasti i opozicije. U Srbiji danas veći problem od loše vlasti jeste isto tako slaba opozicija. Stranačko delovanje donosi dobit usred propadanja države.

Muslimani Srbije, naročito muslimani koji više nisu to po nacionalnom izjašnjenju, već su postali Bošnjaci, odavno se veoma politički razilaze. Devedesetih godina veći deo islamske zajednice je bio u opoziciji beogradskom muftiji Jusufspahiću.

U vreme poslednjih velikih sukoba na Kosovu i Metohiji uništeni su i preostali tragovi srednjevekovnog Nerodimlja, koji su punih pet vekova odolevali osmanskoj okupaciji.

Za Hrvate, Srbi su najbolji eskapistički trip – bolji od droge, bolji od loze, bolji od meksičkih sapunica i Mandžukićevog gola. Oni su najjača žiža, najbolja bunika, perfektno sredstvo da ne mislimo na stvarnost i izbjegnemo ogledalo.

Vrlo je upadljivo insistiranje na rušilačkom i destruktivnom karakteru bunta, nasilnom rušenju institucija sistema, s ciljem da se apeluje na patriotske emocije bošnjačkog naroda. Lagumdžija je podsjetio da zgrada Predsjedništva BiH nije gorjela ni za vrijeme „agresije“.

Ako Evropa hoće da se na dugi rok obezbedi mir i stabilnost na prostorima bivše Jugoslavije i Balkana kao takvog, onda bi bilo preko potrebno da omogući Srbiji relativno brzi ulazak u EU

Magistar DŽomić mi je, naime, uz ostalo, zamerio i to što nisam odgovorio na sve njegove kritičke primedbe i primedbe drugih autora iz redova SPC. Prvo što mi je u vezi sa tom primedbom upalo u oči jeste ono: «naše kritike» i izostanak polemisanja «sa nama».